DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (12/12)

ZABLUDA PSA SVETOG HUBERTA

Ceo dan razmišljam da izađem negde, ne znam, u šetnju, na reku, da se vozim tramvajem, samo da napustim kuću-kućicu… Dobro, ovo za tramvaj je malo vuhu, čudnjak na povocu. Na kraju ne odem nigde, nego do ispovedaonice. Sednem i kucam, kao prava kuca. Niko ne otvara. Ko još sedi i kuca na vrata, obično se stoji ispred. Elem, ova ispovest ili izostanak prave predstave o nekoj činjenici ili okolnosti, počinje, kao i svaki marifetluk, na jednom kraju lanca. Na drugom kraju je sidro koje me je vuklo na dno egzistencije. A da, na prvom kraju je moj vrat/glava, kako vam drago. Nisam imao šta da jedem, osim hleba, i pretilo je da zastranim, pa sam se prijavio. Mislio sam da je najgore prijaviti se i ujedao sam se zbog toga, ali tek je usledila avantura.
Razgovor za posao. Kaže on meni, HR osoba, kada me je videla, gleda neke papire (sve bih to isfronclao u momentu), prevrće neku sunđerastu lopticu po ruci, stiska je, vežba podlakticu, šta li, kaže, a zašto misliš da si baš ti pravi izbor za ovaj posao? Kažem, bez ustrčavanja, mada volim da trčim uz, naročito uz dlaku, kažem, i to je istina, jednostavno mi morate verovati, kažem, brate pa ja imam nos za te stvari. Kaže, ma stvarno. Kažem, idi, pa jedno hiljadu, ili ako hoćeš tisuću, puta imam bolji njuh nego bilo koja džukela koja ti je vrtela repom ovuda. Pronalaženje izgubljenih slučajeva, pa imaš eksperta pred sobom, nosom, vrh dizajnerskog rada Majke Prirode, alo sine. Dozvoli da ti objasnim: momenta kada mi pružiš da onjušim bilo kakav artefakt, fajlicu, mouse pad ili čak i spajalicu individue koju hoćeš da ti nađem u mom mozgu se u milisekundama stvara odor image, ili neka vrsta mirisne fotografije. Jeste, sinesteziram za sve pare. Foto se kreira od različitih mirisa koje običnjaci ne mogu da osete, uključujući, krv, suze i znoj. I dah, to mi je specijalnost. E sad, slušaš li me, kažem mu, kada uhvatim trag, pa ta/taj su najebali, mislim gotovi su, oprosti na jeziku. Mala digresija – jezik je najbitniji, kaže sladoledžija i potera kamion. Odbegle mogu da namirišem na dvesta deset kilometara, 13 dana pošto su napustili mesto. Veruj mi nećeš naći boljeg od mene. On kaže, imam jedan test za tebe. Kažem, pre nego što izvadiš te tri prazne kutije koje sve vreme ćuškaš ispod stola, u jednoj je stajao otvoren flomaster, u drugoj avokado, u trećoj kalajna žica, želim da dodam da su moji preci već hiljadu godina radili ovaj posao i da si jutros kada si se probudio imao više sreće nego pameti, s obzirom da sam odlučio da dođem kod tebe. Tako da, daj papire, pa da počinjem.
Prvo su me poslali da pronalazim divlje veprove. Veprovi su bili terenski komercijalisti. Oni koji su se odmetnuli van granica teritorije koju korporacija baštini i/ili uništavali letinu na krajnjim granicama tržišta sklapajući dvostruke dilove sa pograničnom konkurencijom i vodeći duple cenovnike, bili su divlji veprovi. Neko iz menadžmenta nanišani u pravcu određenog vepra, opali proračun, pogodi razliku, kolokvijalno poznatu i kao krađa, i pošalje me na nj. Srednja digresija – veoma je zabavno kada mi se pruži prilika da napišem samo nj a da to ne što zapravo znači, zabavno kao kad jurim sopstveni rep. Šta je predmet vraćanja u posed: službeni auto, obično neki 1.9 dizel i sve one spravice koje veprovi dobiju od firme, sve je valjalo vratiti u centralu. Krivac je trebalo da bude priveden pravdi. Svaki put kada bih ih pronašao, molili bi me da ih pustim i ja šta ću, najbolji sam čovekov prijatelj, uzmem auto, komp, telefon, ostalo im ostavim i pustim ih. Kažem, moli se nekom svecu što si sreo mene a nekog dobermana.
Pogrešno je uverenje da sam učinio dobro delo. Ljudi ne valju ništa. Ta/taj se preseli iz jedne korporacije u drugu i posle dve-tri godine kada se uhoda, ponovo krene da potkrada gazdu. Neka, razmišljam se, nije lako biti rob. Potope me tako misli, obično na nekoj benzinskoj pumpi diljem naše regije, ili nekom odmorištu pored puta gde hvatam trag, ili pišam, potope me misli pa osim tople vode izbacujem sublimirane natpise za majice: One who chooses slavery is he slave still… Long live Frank Sobotka… ili… Anarchy all over, Danny Glover. Velika digresija – pao mi je na pamet i natpis za majicu koji imaju veze sa književnošću: Wallace was crazy, Carver is dead… iako niti čitam, niti pišem, niti me to zanima. Ali mogu da namirišem da će se oko toga u budućnosti podizati poprilična frtutma zbog čega posle sanjam čudne snove. Umoran od posla, jurnjave i praćenja tragova zaspim za volanom, pored puta i sanjam kako me pored potrage za veprovima šalju i u lov na Jelene. Sanjam svoje pretke koji su lovili Jelenu Trojansku, Jelenu Anžujsku i Jelenu od Bugarske. Trčim sa njima kroz vekove i dok se oni iza mene raspadaju u prah i pepeo, ja postajem sve veći i jači. Utrčavam u grad i jezdim kroz ulice, vozim se tramvajem (i niko ne sme da me izbaci), skrećem ulevo i samo ulevo i dolazim zadihan do prazne kutije, u kojoj je stajao avokado, na čijem vrhu stoji koverta. Pogledam oko sebe, nigde nikoga, otvorim je lagano, a tamo piše…

 

(2019)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (12/12)

11 DANA

dan prvi

Iz čiste radoznalosti odlučila sam da ne jedem. Već nekoliko meseci razmišljam o tome da svoj organizam ostavim bez hrane, ali nikako da odredim broj dana, i nikako da počnem. Na posletku, uzimajući u obzir sve što sam naučila na medicinskom fakultetu, izračunala sam da bi za prvi put optimalno bilo jedanaest dana. Evo šta se desilo.

manija plesanja
Postoje pouzdani podaci da je manija plesanja, oblik masovne histerije, gde su vidljivi simptomi, nastali bez jasnog uzroka, delovali na ljude u okolini koji su imali priliku da ih dožive, kao forma socijalnog uticaja nastala još u devetom veku nove ere. Prema arhivama srednje-evropskih tajnih biblioteka, onaj koji je hteo da izvrši uticaj na svoje okruženje počinjao bi s plesom, najčešće u blizini bogomolje a o nekom važnijem datumu u crkvenom kalendaru. Svedočenja savremenika, zabeležena nevidljivim mastilom, govore o tome da je osoba bila u stanju da satima, a nekada i danima pleše. Koreografija je bila nejasna i neponovljiva a pojedinci su bili u stanju da gladuju (pili bi samo vodu) i da padaju u veći ili manji trans tokom igre, dovodeći sebe do srčanog udara ili lomeći sopstvena rebra. Pored ovih manijaka su derviši delovali kao deca na vrtešci. Najgore od svega je bilo što su ljudi, slabi i lakomisleni, povodljivi, (često i gladni, što nije bez značaja) uzimali učešće i uglavnom kao hipnotisani plesali za kolovođom. Mnogi od njih loše uhranjeni i potpuno van kondicije, padali bi u nesvest a neki su i umirali u roku od nekoliko sati. Nažalost kako bi koja osoba pala mrtva barem dvadeset drugih bi bilo uvučeno u maniju. Najpoznatiji primer, koji nije bilo moguće sakriti od javnosti, zbog samih razmera događaja, odigrao se na reci Mezi, kada je kaluđer, koji je na Uskrs 1428. godine napustio manastir Revejnstajn-Vičen započeo svoj ludački ples. Priča kaže da je plesao bez prekida 11 dana šireći epidemiju kroz naselja, skupljajući kliku koja ga je pratila i neprestano plesala. Prema nekim navodima, u momentu najveće brojnosti, bilo ih je preko dve stotine. To je bio najobimniji do tada zabeležen događaj ovakvog kolektivnog histeričnog poremećaja. Kolovođa je predvodio grupu udarajući nogama o tlo i vrteći se u krug sve do mosta. U jednom momentu svi sledbenici su bili iznad vode, verovatno u stanju dubokog transa, a kada je most počeo da se ruši, vođa je iznenada prestao da pleše, i potpuno pribran sam doskočio na obalu.

Izolovala sam se. U svetu koji ima toliko načina da te odvuče od svake zamisli samo je isključivanje moglo da mi pomogne da uspem. Smanjila sam telefon na silent i podesila mail na vacation mode. Razmišljala sam da ću na taj način da stišam i um i telo i da ću biti u mogućnosti da se bolje oslušnem, da doprem do dublje sebe i postanem svesna svog duha. Bilo je žurki na koje sam pozvana, ali sam ih sve redom odbila kako bih mogla da se skoncentrišem na zadatak. Odlučila sam da pijem 5 litara vode dnevno. Ideja je bila da maksimalno razblažim svoje unutrašnje sokove i smanjim njihov negativan uticaj. Prvog dana sam se najviše plašila. Moj um je lutao dosta. Previše u sebi postavljenih pitanja i melodramatičnih scena u zaključanoj sobi. Misli su mi histerično plesale i nisam mogla da ih obuzdam. Popila sam svu vodu.

Give us our 11 days!
Godine 1750. britanski parlament je odlučio, posle 168 godina tvrdoglavog odbijanja, da uvede gregorijanski kalendar za kojim je u tom momentu kasnio 11 dana. Mnogim ljudima je takva promena bila užasavajuća, ne samo zbog teškog poimanja razlike između fizičkog vremena i konstrukta kalendara koji to vreme meri, nego i zbog pomeranja svetaca i bitnih crkvenih datuma, uključujući i pomeranje Uskrsa. Izvesni Vilijam Vilet od Edona, međutim, nije nalazio ništa strašno u promeni koja će nastupiti i odlučio je da na tome profitira. U noći drugog septembra (bila je sreda), nedaleko od Stafordšira, sakupio je neobaveštenu, lakovernu i sklonu kocki ekipu. Dao je smelu ponudu, da će za veliku svotu novca, plesati jedanaest dana bez prestanka. Sam je sebi dozvolio jedino unos vode za piće. Negde oko 22h otpočeo je svoju igru, a kada je zvono na crkvi označilo ponoć, najednom je stao. Sišao je sa stola na koji se teatralno popeo i tražio da bude isplaćen jer je upravo počeo četvrtak, četrnaesti septembar.
Jedan drugi Vilijam, Vilijam Hogart radio je nekoliko meseci na svojoj slici, Izborna zabava, ali nikako nije uspevao da je završi. Složena kompozicija, koja parodira Leonardovu Poslednju večeru, bila je dovedena skoro do savršenstva. Međutim, svaki put kada bi se autor udaljio od svog dela slika kao da je naginjala u levo. Dva kandidata liberala su klizili s platna, ostrige koje je gradonačelnik jeo u centru postavke curile su niz stolnjak a cigla koja uleće kroz prozor s ulice, gde konzervativci protestuju zbog izmene kalendara, više ne pogađa izbornog agenta nego proleće blizu njega i na putu je da pogodi trudnicu. Iz iracionalnog straha za buduću majku a i razumne bojazni da ovako ulevo nagnuta slika neće hteti da stoji pravo ni na jednom zidu, slikar odlučuje da doda jedan masivni objekat, kao kontratežu, na desnu stranu kompozicije. Jedino mesto koje mu stoji na raspolaganu je predeo ispod stola gde docrtava crni polomljeni transparent konzervativaca na kome belim piše: Give us our 11 days.

dan drugi

Spavala sam oko 7 sati. Sećam se da sam imala živahne snove, ali ništa konkretno ne mogu da zavedem. Tokom dana um mi se smirio. Setila sam se lozinke koju mi je neko dao za dokument koji sam upravo nameravala da otvorim. Pogledala sam u telefon. Imala sam tri poruke. Nisam odgovorila. Strah od gladi se smanjio, ali sam počela da se plašim da ću dobiti strašne glavobolje. Imala sam solidnu stolicu. Izgubila sam 0.9 kg. Kada sam legla ostala mi je još jedna čaša vode, na uzglavlju.

Šekspir i Servantes
Treći Vilijam je ležao mrtav. Na uzglavlju sveća, upalio ju je Ričard III. S druge strane odra Klaudije, pali sveću takođe. U dnu kreveta Makbet i Jago, ćaskaju i razgledaju mrtvaca. U sobu ulaze Regan i Tamora.
– Šta ćete vi tu? – otresito pita Tamora.
– Eto, stvorili smo se – odgovara Klaudije.
– Došli smo – nadovezuje se Magbet.
– A šta se to tebe tiče? – zajedljiv je Jago.
– Treba neko i da ga iznese – završava Makbet.
– I mi ćemo da pomognemo, na sanduku ima šest ručki – rekla je Regan.
Nebo nad Statfordom na reci Avon bilo je prozirno vedro, mogla se voda sipati u njega. U Madridu, isto.
Miguel de Sevantes je umro žedan. U čamcu koji je s njegovim telom plutao na okeanu tišine, koji je kornjača držala na leđima, nad njim su plakali i Don Kihot i Dulsineja od Toboza, ljudske suze i Sančo Pansa, magareće suze. Pored njih troje na čamcu su bili i Romeo i Julija. Iako su spletom nesrećnih okolnosti zalutali ovde i smireno čekali svoj čamac, nisu izdržali da gledaju druge ljude i životinju kako plaču pa su i oni zaplakali. Sve te suze nisu mogle a da, makar malo, ne poraduju pisca. Nasmešio se. Nije otvarao oči.
Datum je bio 23. april 1616. Iako se vodi da su umrli istog datuma, mada je i to teško utvrditi bez povratka kroz vreme u stanju sna, to nije bio isti dan. U to vreme engleski kalendar je kasnio za španskim gotovo 11 dana.

dan treći

Spavala sam samo 5 sati. Probudila sam se čim je svanulo. Još u toku prepodneva osetila sam snažan nalet energije izazvan pojačanim lučenjem adrenalina. Mogla sam, čini mi se, da zaplešem i da ne stajem do zore. Međutim, uzbuđenje me je brzo napustilo. Do večeri sam primetila da mi se prsti na rukama i nogama ubrzano hlade i da ne mogu tako lako da ih ugrejem ni pored ćebeta i grejalice (istina je da je kasna jesen). Periferna cirkulacija je smanjena na minimum. Organizam je već shvatio da nešto nije u redu i povukao je krv iz manje bitnih delova ka vitalnim organima. Izgubila sam 0.7kg. Um se potpuno smirio. Nisam brinula velike brige. Kao da sam tek trećeg dana i psihički ušla u celu ovu priču.

Malleus Malefacarum
Isteran iz grada Inzbruka od strane lokalnog biskupa, kog je optužio za nemoralno ponašanje prema njemu samom, katolički sveštenik poznat pod pseudonimom Henricus Institoris (1430-1505), odlučio je da napiše knjigu. Njegov bezuspešni pokušaj da razotkrije lokalnu vešticu, tri godine ranije, doveo je do toga da ga proglase ludim i senilnim. Pisanje knjige za njega je bilo vrsta samopotvrđivanja kao i osvete prema nadređenima u Katoličkoj crkvi. Tako je nastao Malleus Maleficarum, svojevrstan priručnik za otkrivanje, vođenje postupka i na kraju likvidaciju veštica. Očajan zbog neuspeha u prihvatanju njegovih uputstava u Tirolu, bestidan u nameri da dokaže da je nepravedno zanemaren, usnio je san koji ga je odveo direktno u Vatikan. Kada se sledećeg jutra probudio, papska bula, s potpisom Pape Inoćentija VIII, ga je čekala na stolu. Vosak na kom je bio otisnut pečat još uvek se pušio. Tako je preko noći, nekada ludi i senilni izopštenik postao rodonačelnik pravnog lova na veštice. Potpomognut, takođe ludim i senilnim, profesorima s univerziteta u Kelnu, falsifikujući neophodne dokumente, dobio je, takoreći, upotrebnu dozvolu za svoj priručnik. Lov na veštice je akademski prepoznat i institucionalizovan. Jedini s visoke škole koji se protivio i pocrtavao da veštice ne postoje i da su u velikoj većini slučajeva optužene žene, bio je izbičevan.
Gotovo vek kasnije, tačnije 1582. godine, po, do tada, već opšteprihvaćenom priručniku, Lilit de Rosa iz grada Segovija u Španiji, stajala je pred sudijom, pod optužbom za veštičarenje. Držeći se dosledno slova, ne zakona, već inkvizitorskog uputa, sudija bi izjavio sledeće: Mi, sudija, tebi Lilit de Rosa, određujemo nastavak mučenja na lomači za dan 11, mesec oktobar, kako će možda iz tvojih usta izaći istina koju valja zapisati… Te godine u Španiji je dekretom kralja promenjen kalendar i posle 4. X nastupio je 15. X. Kako je nestalo 11 dana tako je nestala i Lilit. Kada su došli da je vode na lomaču, nje više nije bilo.

dan četvrti

Spavala sam samo 4 sata. I juče, a naročito danas, čim sam se probudila i otvorila oči osetila sam kako mi je vid jasniji a svetlo u sobi jače nego ikada. Pomalo jezivo. Danas ću da probam da ne nosim naočare. Jutarnji ritual na šolji izazvao je strah jer je iz mene iscurila samo mala količina masnjikave tečnosti. Zadržala sam se duže nego inače, razmišljajući u čemu je stvar. Moja poslednja večera, pre posta, bila je pica. Creva su mi definitivno prazna. Padalo mi je na pamet da imam bolest masne jetre. Na posletku sam shvatila: organizam razlaže akumuliranu mast kako bi imao energiju za održavanje života. Primetila sam da mi se koža pročistila. Ne mogu da prestanem da pipkam svoje lice. Ne, nije tik. Faca mi je postala mekana kao bebina guza. U konstantnoj sam meditaciji i konekciji sa samom sobom. Slike, mesta i vizije mi sevaju pred očima. Osećaj dubokog saznanja titra oko mene. Izgubila sam 0.7kg.

pokrštavanje vatrom                                                                                                                                U proleće 1590. godine, po povratku iz kraljevine Danske, u koju je otišao da se oženi princezom Anom, kralj Džejms VI i njegova posada su se našli na otvorenom moru usred strašne oluje. Nekako baš tih dana, danski sud je bio više nego zabrinut po pitanju veštica koje su, izgleda počele da se pojavljuju u Kopenhagenu, pravo ni iz čega. O tome je dojavljeno i kralju Škotske i za njega je brzo pronađena odgovarajuća žrtva. Agnes Sampson je spaljena u januaru 1591. Kralj je, inače, bio opsednut vešticama i njihovim otkrivanjem da je nekoliko godina posle spaljivanja Agnes, seo i napisao knjigu poetičnog naslova, Demonologije. Kao neko ko je ne samo po prirodi posla, nego i po ličnom interesovanju za temu, voleo da učestvuje u suzbijanju jeresi, kralj je prisustvovao i suđenju Agnes Sampson. Nepotvrđene glasine govore da je, nekadašnju babicu, grupa muškaraca, koja je sebe nazivala Sud severnog Bervika, u Škotskoj, naizmenično mučila 11 dana bez prestanka. Za to vreme ona nije oka sklopila, ali nije ništa priznavala. Kao jednu od sigurnih metoda za dokazivanje odanosti đavolu, tužioci-mučitelji, primenili su šišanje i brijanje svih dlaka s tela žene. Verovalo se, da se negde ispod dlaka krije znak đavola, neoboriv dokaz jeretika. Riđa kosa joj je bila posečena i bačena u plamen, a kada joj nikakav mladež ili beleg nisu našli na glavi, skinuli su je golu i obrijali joj i stidne dlake. Nesrećna Agnes imala je beleg na preponama koji su svi s oduševljenjem dočekali da vide. Međutim, kralja ni ovo nije dovoljno ubedilo da je stvarno veštica. Neimenovani svedok, koji je samo u stanju sna mogao da se nađe između Džejmsa i Agnes, kada su ostali sami, tvrdi da je žena molila svog suverena da joj poveruje jer govori istinu. Kralj je, pak, posvedočio da mu je ona saopštila identične reči koje je on rekao princezi Ani u Kopenhagenu prve bračne noći. Dok je pisao svoju knjigu o demonima, duh ćelave Agnes vilenio je po palati.

dan peti

Spavala sam 5 sati. Moje telo se manje umara jer ne gubi snagu na procese varenja i iskorišćavanja hrane. Budim se poletna iako znam da neću nigde izlaziti dok eksperiment traje. Imam volju za radom i naleti energije traju duže nego pre neki dan. Istražujem teme vezane za posao, ali i činjenice koje se tiču mog malog poduhvata. Najednom mi je bila podarena detaljna strategija gde i kako dalje s mojim životom. Uletela sam u viši nivo samosvesti i produbljene spoznaje sopstvenog identiteta. Mapa je bila postavljena pred mene i jasno sam mogla da razaznam ko sam bila, gde sam sada i kuda dalje. Sve je dobilo smisao. Posle nekog vremena za kompom shvatila sam da me ukočenost ruku, koju inače osećam redovno dok radim, sada lagano napušta. Nisam imala trnce, peckanja i gubitak osećaja u prstima od nezgodnih položaja koje sam zauzimala. Izgubila sam 0.5kg. Vode mi redovno ostaje.

witch cake
Do pred kraj sedamnaestog veka masovna histerija zvana lov na veštice polako je napuštala Evropu. Priča se da je ukrcavana na brodove koji su plovili preko Atlanskog okena, u Novi svet. Tako je 1692. godine ova moralna panika zapalila istočnu obalu Amerike. Uzroci pojavi bili su složeni, pa ipak, utemeljeni u običnim ljudskim slabostima (daleko od neobičnih ili demonskih) kao što su sujeta, želja za teritorijom, moći i uticajem, kao i prostom mržnjom i netrpeljivošću. I, ko je bio na spisku za vešanje? Žene. Jedna zato što je bila prosjakinja te je njena neugledna pojavnost bila u stvari glavni izvor animoziteta. Druga je bila žrtva posvađanih porodica koje su se borile za vlast. Treća zato što nije redovno dolazila u crkvu. Četvrta zato što je robinja druge boje kože. Peta samo zato što je njen muž rekao da je veštica. Ovakve i optužbe slične ovima, potkrepljene svedočenjima izmanipulisane i verovatno bolesne dece, dovele se do serije suđenja. Kao jedan od glavnih načina u dokazivanju nečijeg posrnuća pred Satanom, patentiran je, od strane gospođe Meri Sibli, takozvani veštičji kolač. Naime, dokona domaćica je, uz pomoć lokalnog paroha, uvela u zakonodavstvo jednostavan recept koji joj se, tvrdila je, javio u snu. Šaka žitarica, šolja mleka, kašika šećera i malo soli. Sipati žitarice u posoljeno mleko da nabubre pa dodati šećer. Sve pomešati i peći dok ne očvrsne. Postaviti kolač pod omađijane devojke da se pomokre. Posle jedanaest dana dati kolač psu koji će, ako su devojke stvarno zaposednute, isti i pojesti. Dok pas bude žvakao kolač veštice će se pred njim previjati od bolova. Kasnije je pred parohijom kuvarica morala da prizna svoju kardinalnu grešku jer se zbog njenog metoda zvanični pas suda podgojio od gomile popišanih kolača a sve veštice su bile oslobođene. Da bi ipak imali koga da obese, rulja je za vešticu proglasila nesrećnu Meri.

dan šesti

Spavala sam, ponovo, samo 4 sata. Buđenje mi je sve lakše kako dani posta prolaze. Međutim u toku dana, iz čistog mira i bez naglog pokreta osetila sam bol u leđima. Ustala sam i uradila vežbe istezanja i bol se postepeno pomerio uz kičmu i pronašao svoje mesto ispod leve lopatice, duboko u mišićima, gotovo do same kosti. Intenzitet se povećavao gradualno do momenta kada nisam mogla duboko da udahnem. Delovalo je kao da ću se boriti za vazduh. Ovakva vrsta posta se ne uči na medicinskom fakultetu. Počela sam da pretražujem po internetu šta se dešava sa mnom. Neki od izvora su davali duhovna objašnjenja koja su išla do toga da je u pitanju zarastanje rane od izdaje, noža u leđa. Fiziološko objašnjenje ticalo se toga da tokom posta, pošto već ne troše energiju na varenje, ćelije počinju intenzivnije da zaceljuju stare povrede. Pročitavši to, setila sam se kako sam pre tri godine, imala lakšu saobraćajnu nesreću, u kojoj sam upravo to rame iščašila. Izgleda da nikada nije zaraslo do kraja.
Smršala sam 0.5 kg. Ostalo mi je pola litre vode.

bakarne gaće
Godine 1788-e pa sve do 1790-e, u Londonu se događa serija napada, uglavnom na žene. Napadač, krupan i neugledan čovek, prati ili presreće na ulici svoje žrtve, viče vulgarnosti za njima i na kraju ih napada oštrim predmetima, noževima, iglama i raznim drugim šiljcima. Mnoge žrtve su posvedočile da su ubadane u zadnjicu zbog čega su se na pijacama pojavile bakarne gaće. Istina je bila da je policija izlazila na lice mesta, i istina je da su skupe haljine bile pocepane, rasečene ili izbodene, a takođe je tačno i da su neke od napadnutih imale i površinske rane. Novine su namirisale zanimljivu priču i broj napada se u te dve godine popeo na pedeset. Počele su da stižu i lažne optužbe na adrese svakoga ko je izgledao iole sumnjivo ili ko je bio u nemilosti beskrupuloznih optužitelja. Poznati filantrop Džulijus Angerštajn ponudio je nagradu za onoga ko otkrije napadača. Pojavila se i nova verzija napada u kojoj Londonski monstrum prilazi ženi sa buketom cveća i onda je kroz buket ubada u lice. Ulični džeparoši i sitni kriminalci koristili su novonastalu situaciju pa su pri vršenju svojih dela, nakon obavljenog posla, vikali na nekog da je Londonski monstrum i lako izmicali s mesta zločina u gužvi koja bi se iz toga izrodila. Vlastima je naravno trebao krivac, te su ga pronašli u liku mladog cvećara, Rajnvika Vilijamsa. U prvom suđenju svetina koja je prisustvovala suđenju bila je spremna na linčovanje mladića ali tužilac nije uspeo da dokaže optužbe pa je došlo do ponovljenog suđenja. Cvećar je odležao u zatvoru 11 dana, iz skroz drugih razloga a histerija je vremenom splasla. Danas se veruje da Londonski monstrum nikada nije ni postojao.

dan sedmi

Spavanje mi se ustalilo na 4 do 5 sati. Svake večeri ostajem da radim na svojim novinskim istraživanjima duboko u noć a bez problema, i bez alarma se budim čim svane zora. Odmorna sam i da nisam sama sebi odredila ovaj eksperimentalni pritvor, otrčala bih, ne znam, negde. Propušteni pozivi su se nagomilali, poruke takođe. Odgovorila sam samo majci. Neko mi je dolazio na vrata, nisam otvorila. Do sada sam izgubila 4kg. Osećam kako mi se želudac smanjio. Stomak je prestao da mi krči. Bol od juče i dalje osećam, ali danas ga podnosim mnogo lakše. Popila sam skoro svu vodu.

epidemija samoubistava
U novembru 1784. godine, pet godina nakon engleskog izdanja romana Johana Volfganga Getea, Jadi mladog Vertera, u okrugu Southgate, gospođica Glover, ćerka gospodina M. Glovera, poznatog instruktora plesa, pronađena je mrtva. Ispod njenog jastuka otkriveno je kobno delo. Po svedočenju sobarice, gospođica Glover se zaključala u sobu 11 dana ranije i svaki dan plakala. Slučaj je brzo isplivao u javnost, a novine su i ovaj put nanjušile priliku za uspostavljanje alternativnih činjenica. Tako je jedna od činjenica postalo prisustvo kopije romana kod svakog ko je bio mlad i dovoljno hrabar da digne ruku na sebe. Takođe, navodi se u izvorima, koji su u međuvremenu presušili, i preselili se u svet van jave, da su sva samoubistva počinjena po ugledu na ono iz romana nemačkog pisca. Mladići nisu doprinosili demantovanju ovakvih proizvoljnih konstrukcija, noseći žute pantalone, plave kapute i duboke čizme, kao mladi Verter. Lord Bajron je u snu izjavio da je Verter kriv za više smrti nego Napoleon.
U Americi, haranga na junaka knjige podignuta je na novi nivo. Tražena je zabrana, pa tako Weekly Magazine iz Filadelfije 1800. godine, predlaže knjižarima i drugim prodavcima da knjigu sklone sa polica. Naravno to je samo povećalo prodaju, a književni kritičari su počeli da upadaju u stanje slično histeriji, kada se spomene sporni naslov, ili čak sam Gete.
Taj isti Johan Volfgang je takođe potpao pod uticaj manije koja se izrodila oko njegovog dela pa je u svojoj autobiografiji lamentirao nad temom. Zabeleženo je da je rekao: Čitaoci su se našli pozvanim da isprate scene iz romana i ubiju se? Grehota. Uprkos pričama čitalaca je bilo sve više. Umesto samoubistava, čitanje romana je poprimilo razmere epidemije.
Godine 1974. američki sociolog Dejv Filips skovao je termin Verterov efekat, da opiše suicidalno ponašanje stimulisano medijskim natpisima. Danas osnovan strah postoji od on-line samoubistava, kao i od imitacija samoubistva koja su se desila na internetu.

dan osmi

Spavala sam 5 sati. Spoljni svet je nastavio da postoji i bez mene. Više mi ništa nije nedostajalo. Za sve one konektovane ljude, jedna poruka: Svet se neće raspasti ako se vi ne pojavite u njemu. Takođe, ni vi nećete nestati ako se svet ne pojavi pred vama. Zaspala sam popodne, to mi se prvi put desilo. Nije da sam bila umorna, iscrpljena ili slično. Više sam to osetila kao potrebu i kao način da izađem iz sobe, a da ne prekršim pravilo koje sam sama postavila. Jedva da sam osećala bol u leđima. Izgleda da je reparacija nekada oštećenog tkiva pri kraju. Izgubila sam 0.4kg. Vode mi je ostalo.

putovanje u svemir
Rendi Gardner, rođen 1948. godine, bio je deo eksperimenta na univerzitetu Stanford, godine 1964, nadgledan od strane istraživača snova profesora Vilijama C. Dementa, a u kojem je oborio dotadašnji svetski rekord u vremenu u kom je ostao budan. Za vreme trajanja eksperimenta oni koji su nadgledali gospodina Gardnera primetili su probleme sa koncentracijom, gubitak kratkotrajnog pamćenja, napade paranoje i halucinacije. Za svih 11 dana koliko nije utonuo u san Rendi je zapravo bio samo fizički prisutan a umom je, što niko od nadzornika nije uspeo da primeti, lutao sve od Pape Inoćentija i Kralja Džejmsa pa do Vilijama S. Barouza. Potonjem je u san uspeo da usadi, paradoksalno, ideju o tome da su snovi fiziološka potreba, iako se onamo, u realnosti trudio da istu činjenicu demantuje. Tako je iz te polazne tačke Barouz zaključio da je u stvari funkcija snova da ljudi mogu da otputuju u svemir. Njegovo objašnjenje se temelji na činjenici da je ljudsko telo, ovo fizičko i budno, previše teško da bi se transportovalo na kosmičke distance jer sa sobom treba da nosi i životnu sredinu van koje ljudski artefakt ne može da postoji, što dodatno otežava proces. Ali zato, poentira Barouz, a pod uticajem srednjoškolca iz San Dijega, naše astralno telo, ili telo u snu, mnogo je uistinu lakše, odnosno nije toliko gusto a što je najvažnije ne traži sa sobom komplikovanu okolinu, posledično i njegovo transportovanje na velike, interplanetarne distance je utoliko lakše.
Rendi Gardner je nakon obaranja rekorda, a bez minuta sna, pred novinarima, tečno i pribrano dao kratku izjavu: Hteo sam da dokažem da se ništa loše neće desiti ako ne budem spavao/sanjao. Razmišljao sam i tome da ću oboriti rekord (stari rezultat bio je pod imenom disk džokeja iz Honolulua, Toma Roundsa) i da ovo neće biti negativno iskustvo.
Vilijam S. Barouz je tek 1980. godine, na predavanju na univerzitetu Naropa izložio svoju teoriju za koju najveće zasluge i dalje može da tvrdi Rendi Gardner.

dan deveti

Spavala sam 5 sati. Probudila sam se sa živim sećanjima na nepravde koje su mi učinjene tokom proteklih nekoliko godina. Uhvatila me je strašna mučnina zbog toga. Fiziološka mučnina. Osetila sam kao da mi se žuč penje kroz želudac, jednjak i kako se gomila na jeziku. Nisam paničila, popila sam malo vode, ali nisam probala da sperem gorčinu, nego da je odagnam. Shvatila sam da sam sama sebi prizvala ovu muku, verovatno kao izazov i priliku da sve ono što sam vežbala, oslobađanje, puštanje niz vodu, zaboravljanje, mogu nekako i da primenim. Na kraju dana, ostalo mi je pola litre vode. Izgubila sam 0.3 kg.

makartizam
Izraz je označavao optužbe za podrivanje i izdaju obično bazirane na proizvoljnim tumačenjima optužitelja, često republikanskog senatora Džozefa Mekartija, i odbora kojim je on predsedavao, pre nego na dokazima usmerenim protiv optuženog. Na udaru senatora iz Viskonsina bili su najpre uposlenici države koji su, u jeku hladnog rata, na sulude načine dovođeni u vezu sa komunistima u Sovjetskom savezu. Sastavljani su spiskovi crvenih kao i simpatizera crvenih a idiotskom demagogijom i lažnim patriotizmom zatirao se trag ovih opskurnih pokušaja da se diskredituju drugi. Reklo bi se da nije postojalo ličnih relacija, mada se ni one ne mogu potpuno isključiti, ali prevashodni cilj je bio stvaranje panike kako bi se panikom bavilo – create a problem to solve a problem. Broj žrtava makartizma se ne može tačno utvrditi ali postoji nekoliko primera kojih se lakše setimo, Hollywood ten ili Cambridge five koji su proganjani zbog svoje seksualne orjentacije ili ljudi iz sveta nauke i umetnosti Ajnštajn, Ginzberg, Čaplin, Breht i Tomas Man, između ostalih. Nije se ćutalo i klimalo glavom. Među prvima se pobunila jedna žena. Već je 1950. godine uprkos tome što dolazi iz iste stranke, senatorka iz države Mejn, Margaret Čejs Smit, kao i nekolicina drugih republikanskih senatora, zatražila da se prestane sa prokazivanjem osoba zbog njihovog karaktera. Pravo na slobodu govora, na kritičko mišljenje i pravo na protest isticala je kao najvrednije postulate na kojima ona bazira svoje političko delovanje. Senator Makarti nije imao sluha za apele svojih stranačkih kolega i do sredine pedesetih naduvao je svoj witch hunt do toga da se uključila i nacionalna televizija. Ispostaviće se da je to bio početak kraja makartizma. Osvetljen reflektorima i pod nadzorom slobodnomislećih građana, senatorovi inkvizitorski poduhvat oduvani su kao jedra vetrenjača. Moralno samleven u prah senator Makarti se odao alkoholu, jedinoj tekućini u kojoj je mogao da rastopi svoj poraz. Kruže priče da je pred samu smrt 11 dana neprekidno konzumirao alkohol umesto vode i da ga je to na koncu koštalo života. Kako je vodi naizgled najsličniji alkohol votka ostaje pitanje da li je senator Makarti umro kao patriota ili izdajnik.

dan deseti

Spavala sam samo četiri sata. Nisam isključila TV sinoć, probudio me je crno beli film sa Džordž Klunijem. Filmovi nalik na ovaj me podsećaju na život bez vere. Ja sam hrišćanka koja odlazi u crkvu. Umesto gledanja filmova draže mi je da čitam. Introspekcija mi dođe prirodno. Volim da sam u kontaktu sa svojim unutrašnjim bićem. Živim iznutra ka spolja. Većina ljudi žive samo svojom spoljnom predstavom. Direktni su pa su sudaranja sa realnošću mahom čeona. Ako ih nešto probije njihova unutrašnjost strada. Moja agenda je ispunjena bogaćenjem iznutra. Pročišćenjem. Popila sam svu vodu koja mi je bila na raspolaganju. Izgubila sam gotovo ceo kilogram.

made in kosova
Masovno trovanje kosovski đaka desilo se u martu 1990. godine pod još uvek nerazjašnjenim okolnostima. Naime sve je počelo u Podujevu 20. marta ali se brzo raširilo do skoro svakog mesta u autonomnoj pokrajini, prevashodno preko Prištine odakle se u talasima raznosilo, na sever, severozapad i jugoistok. Ceo slučaj obilovao je kontradiktornostima kao i dešavanja koja bi mogla prethoditi. Nekoliko meseci ranije srpske vlasti razdvojili su srpsku i albansku decu u dve smene tako da prvi pohađaju časove pre a potonji poslepodne. Nakon prijema u prištinsku univerzitetsku bolnicu lekari obe nacionalnosti su složili da je u pitanju epidemija, bez upuštanja u detalje. Uzorci koji su testirani na VMA u Beogradu bili su negativni. Pojavili su se srpski lekari koji su tvrdili da đaci glume za Zlatnu palmu. Te godine Zlatnu palmu dobili su Divlji u srcu, Dejvida Linča. Albanski lekari su tvrdili da sigurno nije u pitanju psihička reakcija i da je bilo izvesnije da se ista desi godinu dana ranije kada su mladi Albanci bili u strahu da prime vakcinu od srpskih lekara. U jednoj od ordinacija pronađen je mikrofon. Hrvatski lekar koji je naumio da organizuje simpozijum koji bi se pozabavio uzrocima bolesti nekoliko dana kasnije je nestao. Slovenački lekar koji je bio na čelu savezne komisije zaključio je da ceo slučaj nema nikakve veze sa trovanjem i proglasio masovnu histeriju. Jedan francuski lekar italijanskog prezimena koji je na volšeban način došao do uzoraka krvi potvrdio je trovanje organofosfatima. Dva britanska lekara nisu našli nikakve znake trovanja ili dokaze koji bi potkrepili tvrdnju. Tri lekara Ženevske komisije, bez testiranja uzoraka, razgovarajući sa pogođenima, došli su do zaključka da je trovanje bilo moguće. Posle svega uzorci krvi žrtava su misteriozno nestali. Javljali su se svedoci koji su videli kako se prah rasipa po školama ili čak utrljava u školske klupe. Neke od žrtava godinama kasnije još uvek osećaju posledice, u Švedskoj, Nemačkoj ili Švajcarskoj. Akutni tok trajao je jedanaest dana, onda je došao prvi april.

dan jedanaesti

Danas se eksperiment završava. Nisam mislila da će se iko pojaviti u sobi za ovih jedanaest dana ali sinoć sam iznenada odlučila da proverim kako je ceo poduhvat uticao a moju fiziologiju. Sada čekam momka iz laboratorije da dođe i da mi izvadi krv. Mislila sam prvo da uradim samo standardne analize ali sam vremenom stigla do broja od preko trideset parametara koje bih želela da izmerim. Plan mi je da ih komparativno uporedim sa mojim zdravim rezultatima i vidim u kom smeru me je moj post odveo. Znam samo da sam izgubila više od 5 kilograma. Kasnije ću obradom tih podataka izvući zaključak koji će, tako bar želim, biti polazna tačka za tezu koju nameravam da pišem. A do tada, plan mi je da se već sutra, dobro zabavim. Dolazim do prozora da vidim hoće li se tehničar probiti do moje zgrade od ljudi koji su već počeli da se skupljaju ispred velike robne kuće. Sutra je omiljeni petak u novembru i u 5h će biti ogroman broj ljudi, pre nego otvore vrata. Moj poduhvat se zvanično završava u ponoć i već tada planiram da siđem dole.

crni petak
Godine 2008-e, 11 dana nakon što je postalo sigurno da će Barak Obama biti prvi Afro-Amerikanac izabran za predsednika Sjedinjenih Američkih Država, jedan radnik u poznatoj robnoj kući Wallmart je pregažen od strane rulje koja je nagrnula da kupuje snižene televizore ravnog ekrana kao i drugu robu široke potrošnje. Prema izjavama očevidaca, kao i pregledom snimaka sigurnosnih kamera, jasno se može videti da, nakon što otvori ulazna vrata zaposleni u pokušaju da se ukloni histeričnoj svetini koja je nagrnula kao da nikada nisu bili u Wallmartu, sam kači senzor protiv krađe, spotiče se i pada na crni linoleum. Ne obazirući se na tu činjenicu stampedo nastavlja da gazi sve pred sobom. Od posledica gaženja Jdmytai Damour, 34, je preminuo sat vremena kasnije. Bio je Afro-Amerikanac privremeno zaposlen za vreme praznika. Druga žrtva je buduća majka koja je u osmom mesecu trudnoće bila deo stampeda. Prošla je, srećom, samo sa lakšim povredama.
Lokalni šerif je izjavio da uprkos snimcima koji su više puta pregledavani, nekada i frejm po frejm, nije bilo moguće utvrditi koje odgovoran a kamoli ko je kriv.
Kada je preko razglasa robne kuće nakon sat vremena saopšteno da je jedan radnik upravo izgubio život, na snimku sigurnosne kamere se jasno može čuti iz kolone ljudi koja sada u mnogo laganijem tempu švrlja između već ispražnjenih rafova glas nepoznatog muškarca koji govori: MI SMO OVDE SAMO DA KUPUJEMO. Onda se jedno vreme ne čuje ništa a zatim se čuje svađa oko poslednjeg TV aparata skromne dijagonale koji je bio snižen za 50%.

 

(2019)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (11/12)

SVE GORI, GORICE

I

Košmar. To je bio košmar.

Jedino u snu, plavooki momak, moj dragi, gazi bos po trnju i trči kroz gudure. Oblaci su beli, ali prete. Hoda i puzi preko polja kuda će se prostirati rupama korumpirani auto-putevi. Nestaje u tami šuma koje će izgoreti, nikoga neće boleti. Na obali mrtvog okeana, on plače. Ova zemlja, trula, nema izlaz ni na more. Pošteno jezero nema. Hiljade raka, nalik ustima, na grobljima, zjape i traže svoje. Biće sve više gladnih. Vidim da vidi, dete odraslo s vukovima, reku ljudi koja odlazi preko reke, most je prazan jedino u cik zore, roze kravate iz kojih kaplje krv, merdevine za nigde, naslonjene na maglu i ljude koji se veru i klize s njih, deset hiljada usta žvaću u istom, zadatom ritmu, four to the floor. U rukama dece, noževi, igle, cigle.

Čuje se grmljavina, nešto kao upozorenje. Talas koji će da preplavi periferiju učini da se osušiš, kao šljiva. Skvrčiš se. On čuje taj talas i dere se, u usta mu ulazi prašina. Čovek viče da je gladan, ostali se smeju. Najhrabriji ga u prolazu šutne. Pesnik besno izgovara svoje stihove na zimi. Dobri ljudi mu donesu rakiju da se lakše smiri, smrzne. Mađioničar posle predstave izađe na stražnja vrata. U mračnoj uličici prestravi klinke obučene u crni negliže. Zaplače. Devojčica jeca pored mrtvog konja. Crni čovek šeta belog psa. Žena s modricama na licu beži od kuće. Jedno dete hukće, drugo vrišti. Momak s dugom na licu beži u Kinu. Rane prosute po trotoarima oduva košava. Slivnici smrde na mrtvo. Mržnja pada s drveća umesto lišća.

Moj dragi, plavooki momak, napušta izgorelu šumu, koja sada jeste crna. Ostavlja iza sebe gomilu ljudi praznih šaka, prepuštene šakalima. Tablete otrova su im bačene u vodu, čvrsti otpad je pokopan u zemlju. Zatvor je bez rešetaka, zato mnogi ne beže. Neki su prozreli nameru i pakuju se. Pune svoje glave. Lice izvršitelja je uvek dobro skriveno ispod kape, skijanje je u modi. Dobrota je smešna, duša je pogrešna kategorija. Mrak je boja i nule su broj. I sve on to udiše u sebe, izdiše i piše. Penje se na vrh svake druge planine i viče u oblake. Odlazi na sred okeana i stoji tamo. Udara iz sve snage motkom po tlu ne bi li oterao crnilo koje se navlači. Takav je moj dragi, plavooki momak. Ne uspeva mu, zato je ovo košmar.

Teška kiša počne i nikada ne prestane.

II

Zrikavci se čuju, voda je svuda. Svetla haljinica od mekog pamuka suši se na žici. Njen donji rub dodiruje reku. Štrik je na terasi, na prvom spratu. Sprat iznad, prozori su širom otvoreni. Vide se žalosne vrbe u daljini, porinuti vrhovi.

Na periferiji grada, u holu doma kulture, videli su se prvi put. Kažu, omađijala ga je pogledom i onda mu stavila dlan preko očiju. Uzela ga je za ruku i odvela od mene.

Sveštenik je izgubio kontrolu odmah posle uvoda i počeo o savesti, kako je lišena morala, podla i odvratna, kako ne možemo da se pouzdamo u nju, kada smo mi ti koji je zadovoljavamo.

Neko se razdrao, pope ovo je svadba, a ne sahrana!

Voda se puši, izgleda kao da gori, kao magla koja se diže. Čini se da se ovo grad-jezero samo iz sebe suši, i tako je od juna. Trupovi stabala plutaju, sudaraju se i odlaze niz reku koja se vraća u svoje korito. Na poljani, s koje se voda već povukla, nesrećnik udara motkom u mrtvog konja. Verovatno plače.

Od kako je reka počela da napušta ulice, vibracije su drugačije, sila je izgubila moć. Strah je zamenila nemoć.

U životu nema pogrešnih poteza, kažu. Niko ne živi, niko ne umire, mi samo plutamo. Sudaramo se.

Bez pozdrava, bez oproštajne poruke, on je otišao sa ženom u beloj haljini. Kažu, rubovi koji su se vukli po prašini, nisu bili beli.

Jedino što mi je napisao, zapravo nije ni napisao, ali jeste poslao, bila je pozivnica.

Da, otići ću, zašto da ne odem?

Kupila sam i novu haljinu.

Suši se na žici.

III

Okrenula sam leđa ka suncu jer svetlo previše zaslepljuje. Ovako se bolje vidi ko je ko i ko je gde. Nekada ne možeš da se ostaviš, nekada preteruješ, pređeš granice koje si sama sebi postavila. Ja nikada nisam volela da prelazim granice, da gazim tuđe. Držala sam se po strani. Ali nisam od kriptona. Probudim se jednog dana, sunčano je i jasno se vidi da sam s druge strane. Izgubila sam kontrolu. Vreme je za put natrag. Tolike godine, od rođenja, bila sam bez njega, mogu i posle svega, zar ne? Ne ovako, kao bez mozga, kao da ne znam drugačije.

Neke od ovih domaćih rakija su stvarno kao lek. Šljiva, prepečenica, zrele bobice kleke. Klekovača. Stomak mi gori. Na kolenima sam. Ustani, pokupi se s patosa, Gorice. Ima toliko mesta na koja možeš da se sakriješ ako želiš da se sakriješ baš loše. Toliko rupa u koje možeš da se zavučeš ako si miš. Prespavala sam nedelje kod tetka Slavke, mada ona mi zapravo, nije nikakav rod. Kaže, s određenim sećanjima ćeš naučiti da živiš, s određenim nikad nećeš. Uvek treba da si spremna, ali ne znaš na šta. Nema granice koju muškarci neće preći, nevolja će se uvek vući za njima.

Eto krilatica koje bi mogle da me podignu. Ovo bih trebala da zapišem. Ili da istetoviram na podlaktici. Filozofija tetke, pojednostavljeno, crno-belo, neosporno, potkrepljeno iskustvom, obično tuđim. Kako da verujem? A opet, kako da ne verujem.

Svaki trenutak mog postojanja izgleda kao neuspeli trik mađioničara. Sreća me saplete i onda se nasmeje mom smotanom padu. Ja se nasmejem njoj a zubi mi nedostaju. Naduvam se. Naduvam sebi balon, uđem unutra, plitko dišem, ali i on na kraju pukne. Prokleta sapunica suši kožu. Ne ustajem iz kreveta. Plačem. Pijem. Pešačim. Pravim torte s tetkom i to prodajemo preko oglasa. Ne javljam se na telefon. Ne silazim s interneta. Podočnjaci su mi na vratu. Razbolim se. Opet ležim po ceo dan. Ozdravim. Leto je, ne može se biti bolesna. Prihvatim glup posao. Plata je jadna. Dajem otkaz. Odlazim da volontiram. Probam da za nekog, nekad, nekako stvari popravim. Završi se tako što napravim još gore nego što je bilo.

Njegov šarm, slomio je tolika srca, pa zašto ne bi slomio i mene.

IV

Ima taj jedan film s Batom Životinjom, koji sam gledala jednom, gde on kaže karaću te, izistinski, bez foliranja, karaću te dva sata u cugu, ma kakvi, karaću te celu noć, dok ti ne dođe tetka, važi. Znači nema frke? Zalizan je, nosi belu košulju i karirani sako, izgleda kao neka sirovina, zove se kao orman. Na kraju ode kući.

Pa, priviđa mi se ta scena, i nekako se uživim, uliva se u mene kao voda, kao rakija.

Ne znam kada je to počelo.

Pali me.

Čujem voz koji odlazi na more i kotrljanje točkova po šinama me podseti na tebe. I dalje se sećam dana kada si iz Beograda došao po mene na železničku stanicu u Mladenovac zato što je voz stao. Razvaljeni Yugo Koral 45, šklopocija koja se vozila putem ka Kragujevcu, u pičku lepu materinu, tamo gde je i nastala. Los Angeles Dogers kačket, crn, izbledeo od sunca. Nisam znala kako da te poljubim onako kako sam naumila pa sam naslonila svoj obraz uz tvoj. Neka mesta su osuđena na dodir, neka na promašaj, neka na zaborav, neka ostaju zauvek na mapi. Dao si mi da vozim, to je bio jasan znak. Umesto nazad u grad krenuli smo u suprotnom smeru. Vozili smo se cele noći po putevima korumpiranim rupama, pravili pauzu na Zlatiboru, ruke su ti bile tople. Odvezli smo se kroz gudure u Crnu Goru, navodno sam imala tetku tamo. Priznala sam da sam izmislila kada nam je ponestalo obale. Na Adi Bojani auto je konačno propao, vešanje. Bacio si ključeve u trnje. Uzeli smo stvari i završili na plaži. Sunce se nekoliko puta iskradalo iza Rumije i svaki put menjalo boju tvojih očiju. Hippie blue. Deep sky blue. Dodger. Sećam se vremena kada si mi bio jedino.

Stopirali smo kući. Stigli smo, ne znam ni sama kako, umesto u Obrenovac, na Kosmaj, tamo gde je Bata Životinja rođen. Kuća se uklapala u okolinu. Julijana je bila u dvorištu, širila je veš. Kosa joj je bila vezana. Videla je nas dvoje i oblak prašine koji smo vukli za sobom.

– Bata nije tu, ali možete da uđete, brzo će da se vrati.

Pričala nam je kako su vremena sve teža i kako nam se ne piše dobro. Nikada nisam ukapirala to njeno nam. Kada god bi otišla previše u crnilo, sama je sebe vraćala. Ni to nisam ukapirala kako radi, kako joj uspeva, meni nikad nije. Rekla je dobrodošli u zemlju živih mrtvaca (ili sam to posle domaštala). Glumci su dobili neverovatnu konkurenciju, niko više ne igra sebe. Pitala nas je koliko daleko planiramo da odemo. Samo smo se nasmejali, nismo imali pojma. Sve mi je poznato, rekla je.

Ali taj film, nije mi jasno što mi se stalno pojavljuje pred očima. Ne mogu da razlučim koju ulogu ja tu igram. Jesam li ja Bata Životinja? Da li sam bolja? Gora?

Na putu do Beograda smo upali u nevolju. Kamiondžija koji nas je povezao nije zakočio Tamića a ostavio nas je u kabini. Kamion se otkotrljao u nečije dvorište. Ispostavilo se nekog poslanika. Izašle su nam slike u novinama. Policija nam nije verovala da nismo namerno sjurili kamion pun lubenica i uništili tuđu imovinu. Ono što si izveo pre sutkinjom za prekršaje, lažne suze i tugaljivi glas koji si proizvodio, jedva sam se suzdržavala da ne puknem od smeha, tamo pred svima. Najbolja gluma koju sam ikada videla.

Osećala sam se vrlo dobro u tvom društvu. Očekivala sam da postane odlično. Bilo je dovoljno da si tu.

Hvatam sebe da stojim u redu da kupim kartu za, ispostaviće se, poslednji film u kom glumi Bata Životinja. Nemam pojma o čemu se radi ali kao omađijana sam se našla na blagajni. Nema veze s onim filmom što me proganja.

Smešno je, stvari nikada ne ispadnu onakve kakvim ih planiramo. Jedino sigurno što znam je da se Bata ne zove Bata i da se svakako ne preziva Životinja. I znam da sam kod tebe videla, volela nešto što je previše dobro za ovaj svet, život. Ti si meni govorio da moja melanholija nije s ovog sveta. Čudno je kako ljudi koji zajedno pate ostvare dublju povezanost od onih koji su uglavnom zadovoljni svojim životima.

Nemam za čim da žalim. Možete o meni da pričate šta god hoćete, kada odem, nestanem, isparim. Sada kada se setim, ti jesi govorio da ljudi ne rade, zapravo ono u šta veruju nego na kraju uvek urade ono što se od njih očekuje, a posle se kao pokaju. Ja sam ti govorila, ostani sa mnom i hajde da se nadamo da se krov neće srušiti.

Ima taj film s Batom Životinjom koji sam jednom gledala, mislim da sam spomenula već nekoliko puta, i ta scena, gde on kaže, a sada ću da te karam.

V

Subota je. Letnji dani su gotovi. Topi se poslednja letnja noć. Znam mesto na kome nedelja još uvek ne dolazi. Šator u dvorištu, svinje u blatu (ne odnosi se na Suis scrofa domestica). Tvoja draga ima u sebi vrele krvi. Svi su srećni, čaše su u vazduhu, lete. Nema ko ne peva. Mlada se penje na sto. Zdravica je za Šabana, i jednog i drugog. Mercedes E klase, zvani Slon, ima roze džinovsku mašnu na krovu. Otac mlade nosi kofu novčanica i prosipa je po muzičarima. Tamo gde su znojavi, neke ostaju zalepljene. Kako možeš da kažeš da voliš nekog kada svi znamo da voliš samo mene? Dim je toliko gust da možeš merdevine da nasloniš na njega i da se popneš na krov. Ko si ti uopšte ako nisi uspeo da se suprotstaviš jednoj udavači? Udaviće te, samo joj ime kaže. Crkvena zvona su zvonila, hor je pevao. Pop je držao slovo dok ga neko nije grubo prekinuo spomenuvši mu sahranu. Svi su se sijali kao odela od flanela. Čudno, ono što po danu izgleda sjajno, po noći izgleda sasvim drugačije. U opštini si me gledao u oči, uhvatila sam te za ruke. Rekao si, prošlost se ne može ponoviti. Rekla sam, ne može? Kako to misliš ne može? Naravno da može. Pustio si mi ruke. Zašto mi i treći put ne slomiš srce, makar protiv uroka.

– Šta nameravaš?

– To se tebe ne tiče, idi tamo potpiši se.

Toliko dugo sam držala leđa uza zid da mi se čini da sada taj zid nosim sa sobom. Neko turira Slona, tri hiljade kubika i koristi ih sve. Auto je pod ručnom. Pršti trava, pa zemlja, pa blato. Neumoran je, nestaće mu benzina. Psi su zaključani u kući, laju odande. Dete s leptir mašnom razgleda AK-47. Kumina majka je pucala iz Berete. Deca su skupljala vrele čaure. Policija je dolazila dva puta. Treći put su ostali pod šatrom. Ko ima da kaže nešto protiv ovog braka neka kaže sada ili neka zauvek ćuti. Svi smo ćutali. Pogledao me je. Prevrnula sam očima. Postaje sve gori. Nemam ništa protiv, odgovaram pogledom. Mlada ga cimne za rukav. Negde na sred mosta, kada smo se vraćali iz opštine, počnem da se tresem, sve mi postane jasno. Film, Bata, šator, ovi oblaci koji se već danima gomilaju.

Odlazim u cik zore, čim se dim raziđe i magla počne da se diže. Ono malo benzina što je ostalo u Slonu poslužilo je da zapalim šator, srušim krov i rasteram oblake. Neka to, pored mikrotalasne, bude moj svadbeni poklon.

 

(2018)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (11/12)

ULICA KOJU SU POJELI KATANCI

I

Biće ovo drugi a možda i treći put da sve počinje od jedne fotografije. Na prvoj je devetnaest crnorizaca na stepeništu Belog dvora, sa dva pripadnika UDBE, koji ih drže na okupu, takoreći uokviruju, stojeći na marginama skupa, dok u dubokoj pozadini jalove dvodimenzionalnosti fotografskog papira samoproklamovani partizanski maršal, u belom odelu, briše znoj sa čela, jelenskom kožicom. Leto je, sunce je jako i svi se znoje, škilje i izgledaju zadovoljni. Druga fotografija (pitanje da li je i postojala) bila je na kaminu hacijende u Maglajskoj 18, takođe na svetom Dedinju, i prikazivala je mene sa psom u šetnji po rezidencijalnom komšiluku. I tada sam spomenuo tamo, a i sada ću ponoviti ovde, da većina pasa sa kojima sam viđen uopšte nisu bili moji psi, pa je pitanje i da li sam to stvarno bio ja ili je bila fotomontaža. Kako bilo, to me nije omelo da pomenutu šetnju sa fotografije završim u jalovoj dvodimenzionalnosti ravnice i neba imaginarne opštine Dunavski venac. I nikada se ne okrenem ostavivši sve(t) iza sebe.

Treća fotografija ovog bizarnog foto-dnevnika u nastajanju jedan je od detalja izložbe U Ime Naroda koja je postavljena u Istorijskom muzeju Srbije, gde sam je i zapazio, nakon svih događaja koji su predmet ove pripovesti. Na fotografiji vidimo Borislava Pekića na osnivačkoj skupštini Demokratske stranke u prvom redu velike sale Sava centra. Reklo bi se ništa posebno, osim što je ista uslikana nekako odozdo i sa strane sabirajući pored Velikog gospodina i druge zvanice. U ostatku površine foto-papira u oči upada velika glava koja dominira dva tri reda iza Pekića. Uz minimalno udubljivanje postaje jasno da je u pitanju, u tom momentu samoproklamovani četnički vojvoda, koji se krije iza lika Klarka Kenta, novinara jednog poznatog lista. Na poleđini te fotografije sve je isto kao i malopre samo je stolica na kojoj je sedeo Pekić upražnjena i vidi se kako Borislav odlazi iz kongresne dvorane dok Vojislav vadi iz šinjela, a ispod crvenog plašta, blokčić i mastiljavom olovkom zapisuje nešto u notes. Posle izvesnog vremena i Šimšir ustaje i odlazi.

Pekić, naravno, odlazi kući, pa onda u London, da na miru umre daleko od lešinara i prašinara koji su kao kancer isisali život iz njega, ostavivši na njegovim nesalomivim kostima tek poneki kilogram mesa i vreću kože. Odlazi da se spremi za smrt koja ga je već posećivala, ali nikada se ranije nije zadržavala duže, a Vojislav Šimšir odlazi kući, da sprema kampanju kojom će pobediti gotovo umrlog Pekića na izborima za narodnog poslanika u Skupštini Republike Srbije u beogradskoj opštini Rakovica.

I kako je uvek u životu sve radio na mah neprimetno, a naposletku monumentalno, tako je Pekić uspeo i da umre i da bude spaljen u Londonu. U otadžbini su ukazane sve počasti njegovom pepelu, postavljen je u jednu od polica, kao i njegove knjige koje ljudi postavljaju na metar u police, u Aleji zaslužnih građana i tada je svečano obećano da će u najkraćem mogućem roku jedna ulica u Beogradu dobiti njegovo ime. Znajući da život svakog pisca počinje tek nakon njegove smrti, Pekić se nije mnogo nervirao zbog upokojenja i nastavio je da postoji, čak u većoj meri nego, na primer, tadašnja država. Pekić je pretpostavljao, ne, Pekić je znao, da ono njihovo u najkraćem mogućem roku neće biti uopšte tako brzo i natenane je razgledao ulice po Beogradu pitajući se ponekad koja će dobiti plavu tablu sa belim slovima njegovog imena. Jednom je tako zalutao, jer i na onom svetu duša može da zaluta, u jednu slepu ulicu na Vračaru koja počinje parkom a završava se katancem. Nema mnogo te ulice, dve tri kuće levo, tri četiri kuće desno, jedna Kućica, tada tek kao ideja u glavi jednog od komšija. Lutao je tom kratkom slepom ulicom sve dok nije naleteo na Svetlanu Velmar-Janković koja je baš tih dana takođe lutala po vračarskom lavirintu upijajući prostore i figure za knjigu o Vračaru na kojoj je radila. Izvukao se Pekić, nekako, uz nevidljivu pomoć koleginice, ponovo na Makenzijevu, tada još uvek Maršala Tolbuhina, i nestao u drvoredu Kursuline. Svetlana je završavala šetnju za taj dan, sunce je zalazilo i tek poneki zrak je uspevao da se provuče između Hrama Svetog Save u vaspostavljanju i zgrade Vojno-tehničkog Instituta u Katanićevoj i da dodirne asfalt u Malajničkoj. Umesto kući, kao hipnotisana, Velmar-Janković je pratila pramičak magle koji je nestao u drvoredu Kursuline i naposletku je završila u Krunskoj. U vili na broju 69, u prozoru koji gleda na ulicu, sedeo je Zoran Đinđić i tek što je podigao pogled sa stranice koju je čitao video je na trotoaru Velmar-Janković koja je zastala a onda samo prošla pored kapije, potpuno zamajana. To će mu se urezati u sećanje, kako se inače detalji koji uključuju poznate ljude neobjašnjivo duboko smeštaju u već postojeće memorijske lokacije i čekaju neku daleku priliku da budu evocirane.

Tako je Đinđić skoro deset godina kasnije na otvaranju neke izložbe, na kojoj se pojavila i Svetlana Velmar-Janković, Radmili Hrustanović, bez posebnog povoda, ispričao šta se desilo jednog jesenjeg predvečerja ispred prostorija stranke u Krunskoj, nekada ranije, a ona je samo prevrnula očima. Međutim, ispostaviće se da je taj pokret očnih jabučica, na isti način kao kod njenog sagovornika, nepogrešivo memorisao sasvim nebitan detalj iz života treće osobe, takoreći ga pospremio da bude upotrebljen iz, u tom trenu nikom znanog razloga.

Godina je 2002. gradonačelnica je Hrustanović a Komisija za nazive trgova i ulica Skupštine grada preimenovala je Malajničku ulicu na Vračaru u ulicu Borislava Pekića. Jedna od članica komisije je i Svetlana Velmar-Janković. Samo vračara Anđelija Anđelić iz Malajnice, naselja u Negotinu koje ima više grobova nego stanovnika, zna kako je do svega zapravo došlo.

Na jesen iste godine, kada već počinje da miriše na zimu ali i na propast, put me nanosi u vlaški kraj i uspevam da za dve loze u negotinskoj kafani 202 dođem do kasete za diktafon TDK Super 90 tražeći tragove ka pogađanju budućnosti. Ispostaviće se da kasete od devedeset minuta nemaju dovoljan kapacitet da pohrane na sebe svu nesreću koja će se sručiti na nas sledeće godine a posledica je već pomenutih devedesetih. Pa ipak, moguće je na njih snimiti trans samoproklamovane proročice i nadrilekarke koja glasom Borislava, ali ovaj put Mihajlovića, Mihiza, govori kako ju je u snu posetio duh Borislava, sada opet Pekića, koji je izgledao mnogo bolje nego što je pisac izgledao za života iako Anđelija Crna, kako su je zvali, nikada nije pre niti videla, niti čula za Pekića a kamoli pročitala nešto iz njegovog opusa. Međutim, bila je u transu, a na tom mestu ne važe pravila poznata nama prostim ljudima. Govori ona tada, u diktafon nepoznatog sakupljača kostiju, kako je Pekić tražio načina da dođe do Svetlane Velmar-Janković, a da je ne prestravi već mrtav i kremiran, i da joj, pošto je saznao iz Glasa Javnosti da je i ona članica komisije za dodelu imena trgova i ulica, na neki način sugeriše koju ulicu na Vračaru da mu dodele. Anđelija dalje na snimku objašnjava, sada koristeći glas Mihailovića, ovaj put Dragoslava, da je ona našem piscu bez razmišljanja izašla u susret kada je videla kako je mršav bio za života. Poruka je bila: Neka bude kratka i lepa. Očito da je, dok je došla u san Svetlane Velmar-Janković, poruka pretrpela sitnu promenu i da je ispred lepa od Negotina do Beograda izraslo jedno s. Tako je na sednici na kojoj se većalo koja će ulica ići Mihizu, koja Desanki a koja Pekiću, Velmar-Janković kao i onog dana, potpuno zamajana, i pod uticajem sinoćnjeg sna u kom je autosugestivno ponavljala Neka bude kratka i slepa, Neka bude kratka i slepa odabrala za Borislava, ovaj put stvarno Pekića, kratku i slepu ulicu na Vračaru, tadašnju Malajničku. Istu onu ulicu koja izvire iz jednog parka, ili kako je danas moderno reći, urbanog džepa a završava se kapijom na kolskom ulazu Vojno-tehničkog instituta, na koji je stavljen katanac.

II

Skoro deset godina kasnije a katanac i dalje stoji. U međuvremenu još neke kapije u ulici, sada, Borislava Pekića, dobile su katanac. Recimo Kućica je zaživela iz ideje u glavi jednog komšije kao jedno pravo malo urbano sklonište od buke i svetine ali je Poreska uprava jednog dana zazvonila na vrata zveckajući katancima. Odzvonilo vam je zbog jednog fiskalnog računa za dve kafe i dve kisele vode, rekli su. Inspektori Uprave bili su maskirani u obične građane, takoreći komšije i uspeli su da zavaraju vlasnika i oteraju ga u propast drakonskim kaznama. U istom momentu u državi, koja temeljno postoji samo u glavama njenih službenika, dok se u realnosti raspada na svim mogućim sastavima, postoji barem 202 velika privredna subjekta koji su kandidati za utaju godine kod iste te diskutabilne administracije, ali zatvoriti mali lokal zbog jednog fiskalnog računa jedino je pravedno, prema svima.

Tadašnji ministar pravde, izvesni Seljaković, mesečario je po negotinskom kraju na marginama stranačkog skupa na kom se raspravljalo treba li ili ne prodati RTB Bor, i tako odsutan zabasao u dvorište Anđelije Anđelić koja ga je prepoznala sa televizije i iz žutih novinčina. Seljaković je takođe imao i prolaznu žuticu od prelivanja Žutom osom tri dana ranije. Njegova nežna jetra to nije najbolje podnela, oticanje žuči je paralisano i post-hepatični ikterus bio je neminovan, te ga je samoproklamovana proročica prepoznala još lakše. Brže bolje je upala u trans ne bi li se što manje stidela pred prelepim ministrom i tako su oboje izmaknuti iz realnosti zaseli ispod jednog duda. Pravde ministar pitao je:

– Šta ima? – a Anđelija Crna je kao iz topa odgovorila:

– Zgrada Vojno-tehničkog Instituta u Katanićevoj u Beogradu treba da bude sud.

Seljaković je audio zapis sa ovim razgovorom, potpuno bistar i beo, našao prvog sledećeg ponedeljka u svojoj kancelariju u koverti koju je nesvestan adresirao na samog sebe. Nakon što je evocirao paranormalni doživljaj iz Malajnice, traku je, za svaki slučaj, spalio u korpi za otpatke a kada ga je tetkica koja čisti po Vladi, isto Anđelija, ali sada Anđić, pitala ministre šta ovde smrdi on je ostatke dokaza zakulisnih radnji uspeo u jednom zalogaju da proguta. Naravno, izlišno je spomenuti da će taj zalogaj nepovoljno uticati na ministrovu svilenu jetru i da je moguće da će ponovo dobiti prolaznu žuticu. Bez obzira na sve ministar je na sednici Vlade izneo predlog koji nije mogao sam smisliti, koji mu je tako reći usađen tokom jedne seanse o kojoj više nema fizičkih dokaza, ali koji je delovao toliko dobro promišljen i analiziran da je dobio čak i pohvalu od Augmentativnog Vođa. Kada niko nije gledao Vođ ga je zagrlio i prislonio njegovu glavu na svoje grudi (zbog razlike u visini to je bilo moguće bez posebnog savijanja ministra).

Ono što je ostalo manje poznato do ovog momenta je da je i ovog puta kao i pre skoro deset godina, prste u tu odluku umešao Borislav Pekić. Naime, on je noć pre nego što će Nikola Agricola zalutati u Malajnicu kod Anđelije Anđelić, istu staricu ponovo posetio, ovaj put dok je proricala sebi dobitnu kombinaciju na Loto listiću, potpuno joj prekinuvši dotok tačnih brojeva i samo joj tiho šapnuo: Neka bude, neka bude, neka bude sud.

Sedmica je sutradan otišla u Bor, Anđelija je ponavljala u sebi, sud sud sud a ministar se iskrao kroz zadnja vrata gradskog odbora Negotina tako da ga niko nije primetio.

Pekić je razmišljao ovako:

Sada je ova moja ulica slepa i zbog zgrade Vojno-tehničkog Instituta nikada se neće uliti u drugu ulicu, dakle bezizlaz, kako god okrenem, dobih u smrti isti lavirint koji me je pratio ceo moj život. Nekada se ne mora ni izaći iz tog lavirinta, pomislio je Pekić, treba samo pronaći svoju simboličnu nišu u istom i tamo recitovati naglas. Ne bi bilo zgoreg, mislio je dalje Pekić, kako bi alegorija bila potpuna i zaokružena, da se u ovu napuštenu zgradu u kojoj s vremena na vreme samo gori smeće ili pacovi, zmije i narkomani, useli neki sud, ili čak nekoliko sudova. Tako će kapija na kraju ulice dobiti novo ruho i novi katanac. Treba samo u pravom momentu izvršiti odlučujući uticaj na pravu osobu, recimo aktuelnog ministra pravde, i stvar je rešena, mislio je. Stajao je tako Pekić na kraju svoje ulice ispred rešetaka oronule kapije, i mada ga niko nije ni čuo ni video govorio je glasom Orsona Velsa, na odličnom engleskom, odlomke iz filma The Trial (1962): He beckons the guard. Says the guard, “You are insatiable! What is it now?” Says the man, “Every man strives to attain the law. How is it then that in all these years, no one else has ever come here, seeking admittance?” His hearing has failed, so the guard yells into his ear. “Nobody else but you could ever have obtained admittance. No one else could enter this door! This door was intended only for you!

Do svega ovoga došao sam prostim puštanjem unazad trake koju sam već imao u svom posedu, trake koja nije mogla biti presnimljena, umnožena ni poslata poštom pa sam je spakovao u kutiju sa ostalim audio zapisima iz istorije beogradskih ulica koje sam sakupio ili nasledio, i vratio je na tavan. Jednoj staroj drugarici iz Podgorice sam na spomen Pekića rekao kako se njegova ulica u Beogradu slepo završava u dvorištu suda.

Nije verovala.

 

(2018)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (10/12)

EVERYTHING CIRCUS THINKS IS GOLD IS SHIT*

Cirkus odlazi iz grada a ja da glumim klovna, ma jedite bre govna… pisalo je na zidu koji je prvo prekrečen, pa srušen, nedugo zatim raznesen, ciglu po ciglu, pretvoren u prah (i pepeo) i počišćen sa lica zemlje/ulice tako da je ostala samo prazna poljana. Ovo mesto, ova poljana, uvek je bila prekrivena šatorom, skrojenim od tako masivnog materijala da je bilo dana kada ne da nisu dopirale impresije iz spoljašnje sredine nego se ni Sunce nije uspevalo probiti. Probisveti jebeni. Cirkus uistinu nije otišao iz grada, ali svake godine, budite sigurni jedan grad će otići van neprozirne, kataraktične zavese spuštene na ovo pusto mesto. Sočivo kroz koje se prelama pogled na cirkus degenerativno propada. Istina je da čak i kada se ode malo ko zaista i napusti ovo mesto. Senka šatora nadvija se nad glavom ma gde glava bila.

Oni koji šator razvlače, ta putujuća grupa akrobata, klovnova i žonglera koji sa sobom vuku i krdo utreniranih ali i izmaltretiranih životinja zapravo se ne pomera već stagnira, održava maligni status quo a i ako putuje, putuje u svojim mislima u bližu budućnost koliko i u daleku prošlost, istovremeno poričući postojanje sadašnjosti jer prezent je za trupu samo senzitivna neprijatnost istorije, nešto poput ujeda buve ili izmeta preživara. Sva ta ukupna bulumenta diversifikovanih ali jeftinih prevaranta svakog dana ustaje, pere se (neki preskaču tuš kabinu), maže svoju šminku, navlači maske, oblači skupocene italijanske kostime i sprema se za predstavu koju će doveče servirati publici, neretko sa ambicijom da se praznina nečijeg šešira ili salto mortale iznad sigurnosne mreže prikaže kao jedini sadržaj tuđeg života. Na zidovima i plafonu šatora neprestano se, između ostalih vrtilica/spinera, vrte i crveno-bele i crno-bele luše kojima se rulja hipnotiše čim skrene pogled sa peska arene. Oblak prašine u kome se diše i gleda lepi se za pluća, bronhije, grkljane; suvih grla publika ne može da viče, urla; suvih očiju ne može da zaplače, a da to ne zaboli. Niko ne voli da boli. U tom oblaku suve magle varalice žongliraju nekada keglama i pomorandžama nekada sudbinama, prave osmice i štampaju nule, izvode piruete i štampaju izvode iz banaka, pokazuju kako je moguće izmigoljiti se, giljotini. Tek što se jedna prašina slegne eto ih taoci ovih hohštaplera, pušteni iz kaveza da šene, mole, preklinju, za komad mesa ili bananu. Ograničenog su radijusa kretanja, ukinutog dostojanstva, izbrisane slobode, stari, čekaju svojih pet minuta da dobiju ili korbačem ili šargarepu. Letva, kanap i povrće/voće, zajedno ili svako ponaosob, deo su obaveznog instrumentarija voditelja, dresera i dramosera. Svi oni se vrte kao na ringišpilu svakog dana iz dana u dan dok jednog dana šatra ne ostane prazna. Možda je taj dan daleko ali se bliži.

Niko od gorepomenutih ne ume da bude tih, ne ume da ne prlja tepih, ne ume da sagleda triptih. Sve su svoje umeće izgradili na premisi: Ko ne živi umreće. Njihova druga krilatica proizilazi iz prve: Prvo će umreti smeće.

Dok bude publike i predstava biće.

Cirkuzanti propovedaju religiju koja uključuje nebuloze, dijagnoze i leguminoze a na koricama njihove svete knjige zlatotiskom je otisnuto USKORO. To je uska knjiga u koju nije upisano bog zna šta pametno ali se nosi svuda i iz nje se prodaje imalin za muda/bubrege. Oni govore, kače sami sebi lovore, pronalaze lobotome koji im čuvaju leđa, a nekada i privuku neku milostinju svojom pojavom. Uposlenici ove ustanove misle da biti dobar znači biti loš i zao, biti iskren znači pomalo lagati, biti pošten znači nekada malo i krasti, biti otvoren znači povremeno manipulisati. Oni izlaze goli pred gledaoce, pred svete oce i praporce i drže zatvorene oči, misleći o pojavi u odelu koje mora da je toliko sjajno da zaslepljuje. To nije kreacija italijanskog krojača, pre će biti da je iz Italije uvezeno dvostruko ogledalo ali su domaće kalfe isto naopako ušarafile. Sada je sve što je za sakriti pred očima javnosti a sve što bi možda i vredelo nalazi se okrenuto u tamu nekog kvadra, zaobljenih ivica, nalik na one plastične kabine za nuždu koji mirišu na lipu i stoje pred ulazom u arenu. Međutim, gledaoci, većina barem, aplaudira, jer za to su plaćeni, pretplaćeni, potplaćeni, potlačeni.

Lizalice se okreću na svakom delu šatora, ne zaboravite.

Kada se rodiš ispod šatora sve je moguće. Možeš biti pušten, raspušten, opušten, otpušten, bauljaćeš po pesku arene, ispod tribina tražiti svoju suštinu ili nečije ostatke hrane. Možeš videti dana a i ne moraš, možeš ceo život provesti pod šatrom. Možeš videti sveta a i ne moraš, možeš ceo život proživeti, proživotiti, proždrati, prožaliti, prežaliti…

Ulaz u cirkus je besplatan, izlaz se plaća.

*Ricki Tarr, u filmu Tinker, Tailor, Soldier, Spy

 

(2017)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (10/12)

SVE PRIZNAJEM NIŠTA NE POTPISUJEM

Nameravao sam da napustim mesto. Kakve veze ima koje mesto, mesto ko mesto. Sprema se smena i ja ću to izbeći, neću biti tu kada dođu ili dođe. Napustiću sve. Otići ću koliko god mogu dalje, ali ne daleko, možda čak i na reku ili rečno ostrvo. Tamo se neću viđati ni sa kim. Boraviću tamo neko vreme. Neko glagolsko vreme, pluskvamperfekat ili aorist.

Da, nema više poricanja, sve priznajem, ništa ne potpisujem. Sve priznajem u sebi, ništa ne potpisujem jer sam napustio mesto. I nemam olovku kod sebe. Preuzimam potpunu odgovornost za sve što nisam uradio, pred svima, sada, na pustom ostrvu, rečnom. Na adi. Nadam se da ću biti zaboravljen. Bolje zaboravljen nego zabravljen.

Isti sam kao i svi. Krenuo sam odnekud, polako, napredovao, nekad u visinu, nekad u širinu, nekad u dubinu. Ne poričem više da je bilo propusta, previda, prevara, ili drugih pizdarija. Lagao sam ali svi lažu. Kad kažu da lažu to je jedina istina ali to nikada neće reći. Izdržaću dok ne prođe sat, nedelja, godina. Bolje sam sebe da osudim nego da mi sude gori od mene. Želim da odem, nisam zalepljen za mesto, nisam ukopan, nije rov ovde. Dovoljno je poželeti da odeš sa mesta i ako dovoljno želiš sve će se okrenuti protiv tebe tako da moraš da odeš. Nikada ne bih otišao da nisam to stvarno poželeo. Kunem se svojim budućim grobom da sam to odistinski poželeo. Stajao sam, kao što sada što sedim pred vama i razmišljao sam šta mi je činiti. Da li bi bilo dobro ostati još malo, silovati mesto? I tada mi je sinulo kao sunce kada se probije iza kišnog oblaka nestabilnog prolećnog dana, tada mi je sinulo, treba da odeš, da napustiš mesto. Nije to mesto za tebe, nije te vredno, ti si dao sebe a sada samo sebe nemaš, govorio sam sebi u bradu. Niko ti ni hvala nije rekao. Nije kao da se od hvala živi, pa ipak. Nije kao da si za hvala radio, nego za istoriju. A sada napusti ovo mesto, dok ne bude kasno. Reci pa-pa. Laku noć, deco. Reci a sad adio.

Znam kako ću. Biću pravi čovek, hrabar i sam, neću povesti nikoga sa sobom. Ko propadne propao je, neću nikoga povući za sobom. Neću pobeći, samo ću odstupiti. Biće noć, to je neminovno. Radovaću se osvitu novog dana, meseca, decenije. Misliću o svojoj budućnosti jer sada kada sam bio primoran da poželim da napustim mesto budućnost je jedino ono što mi je ostalo. Probudiću se u sojenici, duboko u teritoriji Velikog ratnog ostrva i staviću svoju teget kravatu sa žutim zvezdama na goli vrat, i razmišljaću o svojoj budućnosti.

Ovaj rat niko nije dobio, ja se nisam predao, samo sam se povukao. Meni nema mesta na mestu ali imam svoju budućnost koja se sadrži od svega što u nju projektujem. U jednoj takvoj projekciji ja se vraćam. Prelazim peške preko vode, okrenut leđima suncu koje osvetljava moju auru. Hodim a gomila poklonika koji su me zaboravili ponovo me prihvataju kao kakvog prekaljenog kapetana koji je možda izgubio brod ali je sačuvao svoj život. Jednom sam davljeniku tako udahnuo život, drugome sam pridržao grudnu kost da ne iskoči od sreće, trećem sam kičmu ispravio. Ponos treba ovim ljudima i ja im to mogu ponovo pružiti, to je najmanje što im mogu pružiti posle ovoliko godina obostrane netrpeljivosti.

Onda se jedno vreme ništa ne događa.

Pogledam prizore u kojima se ništa ne događa, gde više nikoga ni nema, hoću da učinim da se nešto dogodi, hoću da čujem glasove tuđih života ili makar smrti, da čujem da je ovde nekada bilo života, iako me to neće stvarno radovati. Sednem, kao što sada stojim pred vama sa iskrenom namerom da plačem. Ali suze nisam mogao ni da izmislim.

 

(2017)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (9/12)

PRESUDAN UTICAJ ETIL-ETANOATA NA LEDENI POGLED KA UNUTRAŠNJOSTI CRNE HALJINE

Ima ta jedna fotografija, ne bih je ni primetio tada da moj perceptivni aparatus nije kalibrisan na broj 19, te lako, ali i jedino, uočava svaku pojavu pomenutog broja u svom vidokrugu. Dakle, njih devetnaestorica i dva neka nebitna lika, osamnaestorica u crnom i jedan u belom na stepeništu slično ofarbanog dvorca. Zagonetka autora instalacije, na kojoj su uslikani svetleli duginim bojama, bila je otkriti koliko njih ispod little black dress imaju dres SD Udruženog Da Broji Aluzije. Ili je bilo Iluzije? Možda Deluzije? Nisam više siguran. Dres je imao džep u koji su mogli stati mali blok i mastiljava olovka, kasnije diktafon ili studentska bubica. Dekonstrukcija bubica na maljavim grudima je bio punch line drugog dela izložbe. Najpoznatija od tih bubica zvala se Ljubica ali to je irelevantno za priču, kao i njeno prezime, Koprivica (celiva i žari, kakva vrhunska metonimija).

Dakle ta fotografija grupe muškaraca u crnom uvek me sećanjem vrati na kolaž koji je pravio moj nekadašnji poznanik Orlić, (Orao Mali) dok smo jednog leta na BELEF-u pokušavali da budemo samoinicijativno marginalizovani. Došao je Orlić, ili bolje reći doleteo, na terasu Vojnog muzeja sa gomilom starih novina i kilogramom OHO lepka. Isprva sam pomislio da će da liže olovnu boju i udiše sav taj etil-etanoat i iz plastične Idea kese ali Mali je imao dugu ideju. Hteo je da nasecka nešto likova iz starih novina i da im tajnom vradžbinom koju je nasledio u snu od svoje pokojne čukunbabe Gospave, daleke rođake Save Savanovića, udahne život. Novina je bila u tome što niko do sada to nije uspeo da uradi na nekom letnjem festivalu koji finansira vladajuća garnitura foteljaša. Isprva je morao udahnuti OHO. Možemo mi da se sporimo da li OHO otvara ONO OKO ili otrova sve OKOLO ili čini da se konzument ponaša OHOLO ali Orlić je napravio kolaž koji bi sigurno pobedio kao najbolje što je BELEF te godine doneo u kulturno nasleđe osnivača, da žiri nije bio pijan, tako reći destiliran od viskija.

Prevedeno na prost jezik: de stil jednako bez stila.

Orlić je od stranica sa umrlicama vrlo brzo dobio pozadinu svog kolažnog modela i složio najdalje u perspektivi raznorazne istorijske poglavare koji su svi do jednoga imali jasan stil, little black dress. Nakon toga imao ih je umočiti u modle sa vodom a na vrhove njihovih kapa OHO lepkom zalepio je štapiće od Freak sladoleda. Jedan od štapića koje je za Malog sakupljao njegov još manji brat od tetke, Teofilo, imao je dva ista znaka pa smo istog trena ostavili pravljenje kolaža i potražili na internet adresi ve ve ve frrree. kom koja mu nagrada sleduje. Bio je to Frrricking skate, jedan od najlošije ikada konstruisanih skejtova koji je već oduzeo previše mladih života u skejt parkovima diljem regiona, tako da smo se zadovoljni zbog dobitka i srećni što ga nećemo morati podići i tako ugroziti život malog Tea, vratili kolažu. Orlić je konstruisao, ja sam mu dodavao OHO lepak.

I udisao krišom.

Ispred crnih sladoleda, zaleđenih do ledenih kocki ili ruskih kapa… Ispred crnih sladoleda zaleđenih do kapa u perspektivi su nastanjeni i nekadašnji stanari kućice u parku, na adresi Travničkog hroničara. Travica u parku je bila nešto lošija nego u kući, tih dana. Sunca je bilo dovoljno. Sunčica je bila potamnela taman koliko i vilajet. Sunčanice je bilo nedovoljno. Dva kralja bez krune, vladari bez vlade, protuve na dvoru, skvašenih nogu, do kapa zaleđeni. Govorio sam tada Orlu da OHO iako univerzalni lepak ne može da zalepi led za stare novine ali on je samo odmahivao rukom kao da nemam pojma o čemu pričam, u šta ja nisam verovao, ali ispostaviće se da stvarno nisam imao blage veze šta se sve može kada si izdanak vampirske lože. Loze.

Ispred ovog takmičarskog para u show case study programu Zvezde Plešu Za Vas, Mali je iskrojio jednog Nečastivog iz neke stranice kojom je dominirao naslov o nekom filantropu. Velikim slovima je ismevan na račun svog seksualnog opredeljenja. Pisalo je FILANTROPUSSY.

Na kraju je 3D kolaž scena imala dva zida i patos od umrlica, OHO je naravno zalepio led za stare novine, bulumenta crnijaša je nadirala iz pozadine, sve sa štapićima na glavama, oni dvoje nekada takmaci, sada su se takmičili u Plesu Do Sova i Gavranova , tako što su im se papirnati torzoi sa glavama lelujali na vetru iznad zaleđenih i zalepljenih nogu, a Nečastivi je tu figurirao, takođe zalepljen debelim slojem OHO lepka, kao team leader. Orao je posle tri poluvremena i velike količine udahnutog etil-etanoata ustao zadovoljan i smestio svoj papirni kabare u ostavu, u frižider, koji nam je dat na raspolaganje za sokove i sendviče.

– Da se ne otopi od svih ovih vrelih topova – rekao mi je.

Topovi ispred Vojnog muzeja su bili konstantno na suncu. Napolju je bilo preko trideset stepeni ali Orao Mali nije strahovao od sunca, toplote i svetla, nego od beletristike.
Smestili smo maketu na hladno i tamno mesto, da se ne pokvari, a kada sam ga podsetio da treba da oživi aktere na sceni, jer ovakav kakav je njegov rad može biti prokomentarisan kao prosto proseravanje, iako složen i alegoričan, on je samo započeo Gospavinu mantru, nešto što je meni zvučalo kao ANAL NATRAG i oni su se, sve figurice, u maketi, pomerili za frame.

– Ostalo na finalnoj večeri, kada budemo zatvarali BELEF – rekao mi je pun optimizma Orlić i otišli smo na ručak u izgoreli restoran u blizini.

 

(2016)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (9/12)

MART, MESEC SMRTI KOJE SE PAMTE

Neprimetna radijacija prošlosti zrači u fonu, reklo bi se podmuklo, bez boje ukusa i mirisa, svaki put kada se ima vremena za bezvredno razmišljanje. Primeti se da je tu, uvek iz nečijeg prethodnog kazivanja. Vreme poluraspada je već odavno prošlo. Vreme. Davno prošlo vreme. Vreme koje proganja rasparčane konstelacije ljudi koji su činili jedan mali Sunčev sistem, ili makar održavali privid istog. Radio aparat krči na dnu skale, odašilje u etar informacije o svemu što je bilo i što nikada više neće biti. Muzički intermeco koji prekida glas spikera koji, s besprekornom dikcijom, čita prošlost svakog od nas ponaosob, uvek je isti. Zvonko Bogdan peva čega više nema. Paukovi i muve su se udružili u zločinački poduhvat stvaranja što gušće paučine i prenosa što više bolesti. Nekada se od njihovog delovanja čoveku samo spava, nekada se zbog njih ne vidi dalje od nosa, nekada se pod njima nema želje za životom. Bolesti od kojih se ne umire, ali se odumire. Bez obzira na pol ili uzrast. Vilijam Golding je još u davnoj prošlosti skrenuo pažnju na to da ni deca nisu imuna na zlo. Vremenom ta deca odrastu. Larve male.

Iza tog gustog ali tankog zida, Sunce, kao deo sistema koga nema, obasjava tamne upijajuće krovove, isto koliko i niklovani dobro uglačani čelik i sve martovske mermerne ploče. Iza još jedne kampanje bakteriološki neispravne istine, iza zapaljive epidemije iz laboratorije za jadno zdravlje, iza maske Gospodara paukova i muva nalazi se čovek u svojim kasnim četrdesetim, upljuvan od poštanskih markica koje je lepio na tuđe poruke. On skuplja stilske fotelje koje su drugi izbacili na zimu i veruje da će jednog dana postati deo prošlosti koja se pamti. Sedi u dnu svoje velike sobe, ispod pocepanog ulja na platnu, u čijem se jednom kraju nalaze vrata za onu stranu slike. Pedalj na sever i tu je prava rupa, dovoljna da se šaka spusti na goli zid i da se osete hladnoća i paučina. Na ulazu stari Marantz gramofon vrti istog onog Zvonka Bogdana a igla uprljana izmetom muva preskače posle dela refrena: …ili moram s tugom okrenuti glavu, il’ plakati ili se napiti… U sobi prepunoj stilskog nameštaja, koji deluje kao građa gnezda insekta, ne mogu se oteti utisku da se poslednji stih repetitorijuma nečujno uvlači kroz bubne opne kao: …ili moram s tugom okrenuti glavu, il’ plakati ili se ubiti…

 

(2016)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (8/12)

IZMEĐU SEĆANJA I ZABORAVA UVEK BIRAM…

Bio je 19. decembar. Sišli smo do obale. More je bilo nemirno ali mornari su bili bez brige. Hodali smo po doku, daske su mirisale na sirovo drvo, mirisale su na novo. Pustila mi je ruku i okretala se u krug. Izmamila je sunce kroz oblake, makar na sekund. Njena kosa boje bakra upila je jedan zrak i sakrila ga za veče. Rekla je kada smo stigli do kraja – Hoćeš li se zauvek sećati početka? Imao sam sa sobom papir i olovku pa sam zapisao njene reči. Ruke su mi se tresle.

Bila je zima. Skoro. Sišli smo do obale. Hodali smo po doku. Daske su škripale pod našim nogama. Pustila mi je ruku. Oblaci su ličili na raspuštenu kosu koja je padala u more. Pamtiš li još uvek? – okrenula se i rekla. Imao sam fotoaparat sa sobom i uhvatio sam taj njen okret. Prsti su mi se kočili.

Bilo je ledeno. Sišao sam do obale. Hodao sam po doku. Neke daske su nedostajale. Imao sam kameru sa sobom. Postavio sam je na stativ. Snimala je prazno nebo i prazno more.

 

(2015)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (8/12)

IGRAČ BEZ JEDNE RUKE JE SKRIVIO PENAL

Svanulo je iznad kineskog restorana Žuto more. Starija žena, sklona preteranoj higijeni, ribala je sa prozora svog WC-a isparenja ulja iz friteze nataložena u vidu tanke, žućkaste, masne skrame. Prozor je bio na trećem spratu zgrade od žute fasadne cigle, jedva tri metra udaljen od metalne cevi restoranskog dimnjaka. Sprat iznad, devojka nefarbane kose boje meda započinjala je dan uz muziku… Oh all the things you do, cause you were all yellow, moglo se čuti kroz odškrinut prozor.

Dole, u zajedničkom dvorištu starih udžerica, okruženom restoranom i žutom zgradom, na čijem je placu trebala da nikne još jedna ista takva četvorospratnica, Žuća se čvario na tek prispelom suncu. Celom dužinom svog nerasnog tela upijao je toplotu, samo mu je rep još uvek bio u senci. Izgledalo je kao da je kupiran. Tri različita prozora su gledala na njega, a na dva je bila navučena prljavožuta zavesa. Treći je bio otvoren i kroz njega se mogla videti skoro čitava garsonjera komšije Šipke, koji se ranije tog meseca polivao benzinom pred investitorima koji baštine prava na plac. Izašao je tako natopljen pred dva bizgova i jednog nitkova u kravati i svako malo kresao žuti providni upaljač. Kada su namirisali nevolju koja je značila i naslove u žutim novinama pobegli su glavom bez obzira. Šipka je jutros bio oran da prelistava iste takve žutare koje je juče sakupljao po klupama u parkovima, tramvajskim okretnicama i prigradskim pijacama. Spremio je sebi omlet od tri jajeta, domaća, žuta kao sunce. Vidi se odmah pogledom u tanjir da su kokoške njegovog zemljaka stvarno kljucale kukuruz. Pošten neki seljak. Iscedio je bio i limun, rukom u čašu, i dodao vodu iz balona koju je doneo sa javne česme. Dlan mu je ostao lepljiv od kore i na svetlu je opalescirao žućkasto. Malo bi čitao, listao stranice liznuvši prste, malo bi gnječio omlet i uzimao zalogaj po zalogaj. Zalivao bi svaki zalogaj srkom limunade. Nije ni slutio šta se kuva u njemu. Već danima nije bio baš najzdraviji, osećao se umorno i izmučeno. Verovao je da je od života. Međutim, virus žutice koji je zaradio najverovatnije vukući se po raznoraznim vukojebinama, jedući ostatke tuđih obroka prstima koji ne znaju za sapun, preturajući kante i kontejnere u potrazi za blagom, u potrazi za nadom, polako je dobijao bitku sa njegovim globulinima. Šipka se u momentu kada je počeo da sklanja sto najednom osetio loše. Do kraja tog dana povratio je jaja i limunadu i vratio se u krevet. Za tri dana je bio žut kao banana, bez snage, nemoćan i prepušten sebi.

Kada su se investitori, kako su sebe zvali, vratili, Šipka je bio potpuno nespreman. Bio je na šolji i upravo se u žurbi olakšao. I ovaj put je, što je brže mogao, izašao pred kriminalce, kako su ih zvali svi ostali iz zgrade, sa baštenskom polivačom benzina, ali izmožden bolešću nije mogao da je podigne iznad glave. Tog dana je nitkov doveo tri bizgova, pa su dvojica, gledajući gadljivo u njegove požutele beonjače, odigla Šipku od zemlje, a treći ga je lako razoružao. Bacio je žutu kantu u stranu i benzin je počeo da ističe. Malo su protresli starinu i bacili ga na komšijin šljunak iz kog je nicao korov. Cela predstava bila je osmišljena tako da utera strah u kosti preostalim stanarima u zajedničkom dvorištu. Iza žućkastih zavesa provirivali su komšija i komšinica za koje se borio Šipka, boreći se, istina, prevashodno za svoj krov nad glavom.

-Šta radi ovaj ludak opet? Pobiće nam decu zbog njega… – naglabala je nesrećna žena iza zavese.

Dok su odlazili bizgovi su vikali kako je plac njihov tako da se čulo do Žutog mora. Žuća je od straha pobegao pod raspalu prikolicu sa dva točka. Šipka je potrčao nazad u kuću, pravo u WC, i bez razmišljanja pružio ruku u šolju gde je stanje ostalo zamrznuto u momentu upada bande na plac. Sa kućnog praga lansirao je preko dvorišta prema govnarima ono od čega su sazdani i jednog od bizgova pogodio u predeo ispod obrijane lobanje, tamo gde se ljudima obično nalazi vrat. Ostatak ekipe dobio je samo po neke komadiće koji su kao geleri poleteli unaokolo. Nesvesni da su takođe zasrani cerekali su se i podjebavali pogođenog govnara. Ovaj se u besu otresao najvećeg dela govneta i potrčao prema Šipki. Starac se brže bolje zaključao u svoju straćaru, pa je pesnica umesto njegovog lica smrskala ionako trošna vrata. Dok je virila sa unutrašnje strane vrata, Šipka je istu tu pesnicu pomazio istom onom rukom kojom je gađao. Potpuno razjaren bizgov je nogom polupao prozor koji je bio blizu vrata. Tada se začuo zvižduk nitkova, kao kada se doziva pas, i bizgov je otrčao prema žutom BMW-u. Rečeno mu je uz grohotan smeh da je dosta i da će kući ići pešaka da ne bi uprljao auto.

Šipka je doveče ponovo povratio čaj koji je sam sebi kuvao na rešou i nit živ nit mrtav legao u krevet i zaspao.

Posle ponoći, kada su čak i zaposleni restorana Žuto more nestali sa radara, komšija iz zajedničkog dvorišta je isključio svetlo iznad svojih ulaznih vrata.

Sada već mrkli mrak ponekad je kvario srpasti žuti mesec, koji su oblaci skrivali i otkrivali. Komšija je hodao nečujno i u jedinoj ruci nosio šrafciger sa tamno žutom drškom. Došunjao se do Šipkinog bicikla boje žuči i gotovo nečujno mu izbušio obe gume.

– Prokleta izbeglice vrati se odakle si došao – promrmljao je nakon uspešno obavljenog posla.

 

(2015)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (7/12)

NIKADA NEĆU ZABORAVITI SLIKU KOJU SAM PRVI PUT VIDEO

Ima već nekoliko godina od kada je Tasovac Marsovac otvorio skupštinski kanal, kako bi ostali kanali našeg prava da znamo sve bili slobodni za reprize i reprize repriza. Naravno, to je tako perfidno i sa zadnjom namerom učinjeno, taksa je duplirana, neka se notira, samo da bi u pauzama, za ručak, užinu i večeru poslanika, puštani koncerti Beogradske filharmonije. Nije naivan Ivan, vidi se čim ga pogledaš. Najviše je puštan onaj koncert na kom je slavni dirigent Zubin Mehta gostovao kako bi filharmonija skupila dovoljno novaca za turneju po dalekoj Americi. Međutim, posle godinu dve blagostanja, na grbini puste raje, taksa je ponovo ukinuta pred vanredne izbore i valjalo je menjati ceo koncept i, da budemo iskreni do kraja, namesto neatraktivnih koncerata klasične muzike, ubaciti nešto lukrativnije. Ipak je frekvencija nacionalna.

Izmišljen je, više se ni ne sećam od strane koga, možda nekog našeg studenta sa Jejla, kulturni kviz KULT LIČNOSTI gde su se takmičari, plavi i crveni kao nekada u Slagalici, borili jedan protiv drugoga u poznavanju života samo jedne ličnosti. Kako bi predstava bila primamljivija većini auditorijuma koji je ostao da živi na ovim usranim prostorima, iz vladajuće partije je stigla direktiva da ličnosti moraju biti isključivo Srbi. Iskopan je kao voditelj Nikola Pandilović, već dobrano sed i proćelav, ali sa starim tikom sklanjanja kose od očiju. Pojavili su se jaki sponzori, Železnice Srbije, i dalje na subvencijama, Pošta na čelu sa dugoživećim Krkobabićem juniorom (takođe i dalje), kao i VMA. Prvih pet do deset ciklusa kviz je bio pravi hit a skupštinski kanal je gledalo više ljudi nego svih 92 Pink kanala zajedno. Pa ipak posle nekoliko narednih ciklusa, plebsi su izgustirali novitet i gledanost je bila na nizbrdici a od devedeset prvog ciklusa je novoizmišljenom kvizu pretilo i da ga nestane. Potrošeni su svi slavni likovi iz naše istorije i praistorije (baš čudno) pa su krenuli da bivaju trošeni i živi ljudi iz naše svakodnevnice. Kako bi projekat uspeo često su menjana pravila; pravilo ko bira ličnost je olabavljeno pa je izazivač, takmičar koji bi na testiranju iz opšte kulture imao više bodova na pitanjima: Ko peva pesmu Insomnija? Ko je Leon Kojen? Kada je uhapšen Monti Berns? i sličnim, imao pravo da donese svoju ličnost sa sobom. Uvedeno je pravilo da se ukrštaju takmičari koji donose ličnosti sa istim imenom. Na primer Dragan Tarlać vs. Dragan Đilas… Devedeset prvi ciklus je nekako počeo u septembru a mene je žena još od 19. jula krenula da spopada:

– Što se ne prijaviš? Što se ne prijaviš? Toliko čitaš tog Basaru i o tom Basari, verovatno znaš o njemu više i od njega samog? Cela gostinjska soba smrdi na ubuđali Danas!

Verujte mi da sam počeo da razmišljam o tome samo kako bi ona malo popustila i u tom razmišljanju sam shvatio da je i ovaj put ženska intuicija možda na dobrom putu da pogodi pravu stvar.
Istina je bila da sam još od pre demokratskih protesta pred kraj prošlog veka, šetnji i petooktobarskog prevrata, u ovom veku, bio veliki poštovalac lika i dela, imenovanog. Dobro de, više dela, nego lika ali tako to ide. Počeo sam naravno od Fame, koju sam čitao iznova i iznova trudeći se da proniknem u svaki detalj, svako poređenje, svaki sarkazam i podsmeh. I pored toga, da budem iskren do kraja, nikada nisam zaista shvatio o čemu je zapravo ta knjiga, mada sam se trudio da se to ne vidi, imajući uvek spremne prigodne citate. Bio mi je jedanaesti put da je čitam, zadremao sam u čekaonici porodilišta u Kraljice Natalije, nekada davno Narodnog fronta, kada je babica izašla na hodnik, grubo se nakašljala i pokazala mi, uz osmeh, srednji prst. Trgnuo sam se iz sna.

– Svetislav – grunuo sam ko iz topa.

Možda je vama smešno da se mali zove tako ali kum se tada nije treznio tri dana i tri noći i poslednja ideja za ime koju je pod gasom iskazao putem Skajpa je bila Zlatibor. Žena mi je bila zahvalna što ga nisam poslušao iako je kum svetinja. Po izlasku iz porodilišta mi je rekla da je znala da će se zvati Svetislav čim je na ultrazvuku saznala pol. Ženska intuicija.

Dok je mali odrastao na odmore smo uvek odlazili na Taru i na njena jezera, naravno nebrojeno puta sam bio i u Užicu i u Bajinoj bašti. Dok je Sveta učio da vozi bicikl sa mamom, mene su redovno uspavljivala maštarenja o tvrđavi-gradu na Zaovinskom jezeru, eko-parku, vrhu Bermudskog trougla zapadne Srbije, Drvengrad, Andrić-grad, Svetograd, kako bi se zvao moj Kamelot.

Danas kada sam osvojio milijardu dinara, da dobro ste pročitali, kao pobednik kviza KULT LIČNOSTI ozbiljno razmišljam da svoje snove pretvorim u stvarnost.

Isprva nije izgledalo sve tako lako. Već sam spomenuo da sam odlučio da se prijavim samo da bi Vida prestala da me podbada. Međutim već na samoj portirnici zgrade skupštinskog kanala na Košutnjaku spetljao sam se i zamalo nisam dobio batine. Čuvar je bio besan kao nemački ovčar koji mu je bio privezan za nogu i moje tiho obraćanje i zamuckivanje je prihvatio kao neku vrstu podjebavanja za koju je zaprećena kazna: šamar ručerdom koja mrvi bučice. Znao sam da će mi moj govorni aparat biti najveći neprijatelj na ovoj nemogućoj misiji ali kada je uspeo Tom Aprcović Kruz, uspeću valjda i ja. Progovorio sam dovoljno razumljivo pred gorilom vezanom lancem za psa, tek sada vidim, i rampu i portirnicu, i on me je ljubazno uputio u studio 23 na prijavu. Na prijavi sam napisao, kao da upisujem srednju školu, prva želja SVETISLAV BASARA, druga, treća, četvrta i tako do petnaest, SVETISLAV BASARA. Rekli su mi da će me zvati za koju nedelju na testiranje, samo da prođe ciklus kviza Radoš. Bajić vs. Ljušić.

Uh. Ko li bira te likove? – pomislio sam.

Naravno prošlo je više od mesec dana jer je jedan od takmičara bio baš dobar, skoro odličan, na Radošu Bajiću, ali je kasnije nezavisna nevladina komisija otkrila da je to neki njegov rođak pa ga je diskvalifikovala i pobedu dodelila Ljušićevcu. Taj je imao priliku da se, u drugom delu kviza, sam bori za milijardu dinara kroz set od sto pitanja, svako sledeće malo teže od prethodnog ali donosi i malo više novca. Ipak je već na trinaestom pogrešio (Kojim primerom Radoš Ljušić pokazuje da ima razvijenu ekološku svest o potrebi recikliranja starog ali i novog papira?). U programu uživo se moglo videti nevešto čitanje i seckanje pitanja od strane Nikole Pandilovića, pa se takmičar žalio da je pitanje nepropisno pročitano i da ga nije razumeo, čak je nakon pogrešnog, odnosno nepostojećeg odgovora, (vreme mu je isteklo), isti nasrnuo na starog Nikolu, počeo da ga davi, uletela je komunalna policija i u tom je momentu režija reagovala i pustila od sredine dobro znani koncert kojim je dirigovao Zubin Mehta.

Moje testiranje je bilo zakazano za 21. decembar i tada sam već znao da moj protivnik, koji je doneo Svetislava Pešića, koga sam izuzetno cenio i poštovao zbog zlatnih medalja u Istanbulu i Indijanopolisu, nema nikakve šanse. Test opšte kulture sam lagano prošao rezultatom 100/100 jer dok su moje kolege u Agenciji za privredne registre na pauzama rešavali sudoku, igrali idiotske igrice na društvenim mrežama ili uplaćivali on-line tikete, ja sam na blogu nekog propalog studenta filozofije, koga su svi zvali Higijeničar, pa mu se tako zvao i blog, rešavao provaljene testove za upis u narednu školsku godinu. Tu je bilo stotine i stotine pitanja, kako je pre neku godinu kompjuterski softver instaliran sa namerom da generiše pitanja prateći elektronsku dnevnu štampu. Tako sam bio u odličnoj kondiciji i lako zaradio prednost izazivača u kvizu. Moj protivnik je naravno ispao posle par emisija na pitanju iz koje Basarine knjige je sledeći odlomak:

Ministar sa gitarom je izašao pred raju i rekao: Ko god ima para da odleti na Kipar u narednih godinu dana imaće hiljadu evra. Treba mu samo lopata, malo snage u rukama da može da kopa plažu, i prava plaža. Verujte mi ljudi, pare su zakopane na plaži na Kipru…
Onda je udario Smoke on the water rif na svom Fenderu (ko sve danas svira Fender) i publika je doživela električni orgazam.

Baksuzni suparnik nije namirisao trik pitanje i najlakši mogući odgovor od svih: NI IZ JEDNE i lupio je Mein Kampf.
Posle njegovog ispadanja ostao sam da se borim protiv sistema sam samcijat. Moram priznati da mi je Nikola Pandilović izgledao tada kao saveznik u toj borbi, čak smo se pre i posle emisija nekada i družili na košutnjačkoj trim stazi, tragovima otmice Nikole Stambolića. Jednom smo u dužoj šetnji i prijatnom razgovoru stigli nekako i do kuće Vuka Draškovića koji je izveo u šetnju svog vučjaka Vučka. Vuk ima vučjaka Vučka, ha, smešno ne? Ali to je bilo samo jednom.

Pitanja su se ređala iz emisije u emisiju, u pauzama vanrednih skupštinskih zasedanja, pre ili posle koncerata Beogradske filharmonije, i sva sam glat prolazio kao da su to bila pitanja iz mog života. Emisija u kojoj mi se smešila milijarda dinara bližila se munjevito i svi su mediji već pisali o tome. U nedostatku drugih dovoljno unosnih priča, novine, portali i tabloidi počeli su da razvlače mene, moju porodicu, Basaru, Pandilovića, čak su iskopali i neki prljav veš gorile sa ulaza koji je bio vezan lancem za psa, rampu i portirnicu.

Vrhunac sezone se bližio. Poslednje pitanje, ono za milijardu ili ništa bilo je namerno odloženo za još deset dana kako bi se pravila veštačka tenzija u narodu, svakodnevno, i kako bi se postigla maksimalna gledanost. U ovom kvizu, da napomenem i to, nije bilo kukavičke opcije povlačenja sa pet stotina miliona ili ranije, odlazilo se kući ili praznih džepova ili kao Elmer Fad.

Ako mi verujete da tih deset dana nisam ni pipnuo Basaru. Šef na poslu mi je dao plaćeno samo da mu obezbedim karte za publiku u studiju, hoće da dovede švalerkinog sina, da bude deo spektakla. Žena mi je kuvala omiljena jela, nudila blow job, sa protezom ili bez, kad god poželim odlazila sa Svetom kod tašte samo da bih bio sam, samo da bih ponavljao Basaru. Mene je istina prvih nekoliko dana kopkalo šta to nezavisna nevladina komisija može da servira u tom jednom tako vrednom pitanju i pokušavao sam da razabrem među svim unosima koje sam godinama skupljao o Basari. Jednom prilikom mi se bilo zavrtelo u glavi od toga. Srećom tek sam bio ustao iz fotelje, pa sam brzo seo natrag. Onda sam jednu noć sanjao pitanje. Bilo je nevešto pročitano, kao da sam ga sam sebi čitao i ništa nisam razumeo a vreme je krenulo da teče. Pored mene, bio sam obučen kao Nikola Pandilović, imao sam i onaj tik sklanjanja kose od očiju, stajao je megafon na kom je pisalo MUMLAFON i ja takmičar sam molio sebe voditelja da pitanje ponovo pročita(m) koristeći poslednju reč tehnike koja mumlanje pretvara u razgovetan govor.
Vreme je isteklo, zvono se oglasilo, ja sam se cimnuo iz sna a Vida je bila na vratima, vratila se od tašte i htela je da uđe. Ustao sam i otvorio joj vrata.

Od tog popodneva na dalje odlučio sam da ne pravim sebi dodatni pritisak i da je poslednje pitanje u kvizu KULT LIČNOSTI, s obzirom na sumu koja se nudi gotovo nemoguće predvideti i da će mi za njega zasigurno trebati sreća, jer sam sve do sada savladao na suvo znanje.
Javljali su mi se ljudi spremni da pozovu Albaharija u Kalgari da ga pitaju šta me mogu pitati ali sam na dalje sve odbijao.

Došao je i taj dan.
Našao sam se sa Nikolom Pandilovićem pola sata ranije ispred studija da još jednom prođemo scenario, ko šta i kada govori. Producenti su osmislili da emisija potraje iako samo pitanje kao pitanje traje maksimalno tri minuta. Nezavisna nevladina komisija je bila obezbeđena tako da ni Nikola ni ja ne ostvarimo sa njima bilo kakav kontakt očima. Sedeli su u najvećem ikada sefu u Srbiji, uvezenom iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, premijerno prikazanom na vrhuncu sezone KULTA LIČNOSTI. Zauzeo sam svoje mesto.

Nikola Pandilović je takođe zauzeo svoje mesto i predstava je mogla da počne. Da vas ne davim ponovo ako ste gledali prenos, sve je to bilo razvučeno do granice pucanja pažnje i strpljenja. Prošla je više ponoć kada je neko iz sefa doturio prelepoj hostesi koverat sa pitanjem. Ona ga je pružila Nikoli Pandiloviću, a on joj je nekako šmekerski namignuo. Teoretski bi mogao da joj bude deda. Ne znam što sam to pomislio ali jasno je da nisam bio koncentrisan i tada je već krenula mala panika.

Smireni glas Nikole Pandilovića dok čita pitanje učinio je da se ponovo fokusiram i saslušam ga.
– Dakle kucnuo je i taj čas, naš takmičar odgovara na pitanje, za nagradu koja nikada nije bila isplaćena kod nas. Jednu milijardu dinara. Da li si, izvini što ti ne persiram ali sprijatelji smo se za ovih nekoliko nedelja, a i mlađi si od mene, da li si spreman?

Klimnuo sam glavom.

– Dakle pitanje glasi:

Godina je davna 1994. rana jesen, Basara je u Užicu i govori na otvaranju jedne slikarske izložbe u Jokanovića kući… Naše pitanje za tebe glasi: Kojim rečima Basara započinje obraćanje okupljenoj publici? Dovoljno je prvih pet reči, po izgovorenom redosledu…
Kada je čitanje završeno krenulo je da mi teče tri minuta vremena da se setim odgovora. Mene to nije doticalo ni malo. Znao sam odgovor i trebalo mi je pet sekundi da ga izgovorim. Mogao sam čekati i čekati. Imao sam lak korak kao balerina iako sam stajao u mestu. Leteo sam kao galeb Džonatan Livingston ili kao oni bogataši koji imaju svoj helikopter sa podom od pleksiglasa kroz koji se vidi reljef pod nogama. Postao sam bogataš i pre nego sam odgovorio jer sreća je bila na mojoj strani. Nikola Pandilović se znojio kao da je u sauni, hostesa je van kadra, od nemoći da izdrži moje ćutanje pala i oborila monitor. Video sam sve ljude kraj malih ekrana koji grizu nokte, šapuću jedni drugima: mora da je DOBRO VEČE DAME I GOSPODO, to je trik pitanje. Drugi su verovatno vikali da je sve nameštaljka i da sigurno radim za skupštinski kanal, Poštu i Železnicu zajedno i da im se pare vraćaju jer je pitanje prelako i odgovor je:
DOBRO VEČE DAME I GOSPODO.

– Nikada neću zaboraviti sliku koju sam prvi put video… – rekao sam sekund pre nego što će isteći vreme. Hladan kao Drina. Hladan kao Tara i Piva zajedno.

Tišina je potrajala treptaj oka i na dalje sam izgubio sluh. Nikola Pandilović je prvi skočio od radosti i potrčao mi u zagrljaj. Moj šef, sin njegove švalerke, jedan brka koji je imao naočare za vid na glavi a one za sunce u džepu košulje… To je sve što sam video. Posle toga mi je nestala i slika. Osvestio sam se u hodniku koji vodi do studija i namirisao prosuti šampanjac i izgorele prskalice. Oko mene se lelujao džinovski ček od milijardu dinara. Biće dovoljno da sagradim svoj Kamelot, Svetograd na obali Zaovinskog jezera, koje se gledano iz privatnog helikoptera kao kakva orlušina ustremilo ka druga dva temena Bermudskog trougla zapadne Srbije. Ostaće mi i da saniram nekoliko klizišta u Bajinoj bašti, tek onako.

Sigurno vas zanima kako sam pored svih detalja iz Basarinog života znao i ovaj poslednji minorni, reklo bi se detaljčić. Odmah da vam kažem to je bila čista sreća. Kao dečak tek školskog uzrasta imao sam VHS rekorder na kom sam gledao i crtane i igrane filmove. Imao sam jednu traku, to je tada bio rekord, od 240 min, BASF Super H, koju sam stalno presnimavao, dosnimavao, gledao i premotavao… Po mom sadašnjem sećanju, počinjala je špicom Asteriksa i Obeliksa, hrvatska sinhronizacija, ali ubrzo zatim je počinjao Excalibur, film o čarobnjaku Merlinu i kralju Arturu, omiljeni film mog mirnog detinjstva. Posle odjavne špice uskakalo se u sred videa otvaranja samostalne slikarske izložbe mog pokojnog teče i krštenog kuma Nikole Klisića iz Užica. Pogađate, godina 1994. rano proleće. Jokanovića kuća. Video traka se odmotava, pojavljuju se neki likovi u kadru, TV5 snima svojom kamerom, nestaju, pojavljuju se malo slike, malo atmosfera. Traje neko vreme skupljanje publike a onda počinje i otvaranje. Kustos prozbori nekoliko suvislih rečenica i reč prepusti mladom Svetislavu Basari. On počne sa:

– Nikada neću zaboraviti sliku koju sam prvi put video… a onda najednom prvo nestane ton, vidim ga da još govori, pravi pauze, gestikulira a onda nestane i slike i traka stane, dodirne kraj i počne da se premotava unazad.

U znak sećanja na slikara Nikolu Klisića 1941-2014.

 

(2014)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (7/12)

SIDRO SAM VEZANO LANCEM, SPREMAN SAMO DA POTONEM

… godinu dana ranije …

Poslednji pogled koji sam uputio ka kopnu (ili je to bio samo privid kopna?) uputio sam kada je brod P.E.H. Neus bio porinut. Pamtim lobanju koja je razbijena, umesto šampanjca, o krmu, i krv koja je naokolo prskala tako nedostojanstveno. Pamtim trup bez glave koji su samo bacili za nama dole na balvane, skoro tri sprata niže od prve palube.

Od tada pamtim samo prokletu vodu.

Pamtim mrak potpalublja u kome robovi neprekidno okreću vesla kako bi P.E.H. Neus plovio, gde već. Olovne kocke vezane su za njihove noge, prvo otekle pa atrofirale od stalnog sedenja. Onaj koji ih bičuje šeta između njih i mogli bi vrat da mu slome kao pileću kost, uzmu ključeve i otključaju svoje bukagije. Ali ne samo da ne bi imali gde sa broda, nego ne bi mogli ni da prohodaju tim njihovim otpisanim nogama. Nad njima su, pak, snažni torzo koji štite još snažnija leđa, međusobno spojeni brdovitim ramenima. Iz tih reljefa mišića štrčale su granitne ruke, čije su široke kandže od šaka, na krajevima čvrsto držale vesla. Na nekima drškama urezi u drvetu su debljine i dubine prsta, iako su krajevi vesla bili na početku glatki i valjkasti.

Prokleti brod robova.

Pamtim nedovoljno česte izlaske na palubu. Izlaske na vetar koji puni crno jedro, kako bi brod P.E.H. Neus plovio gde već. Pamtim bele noći, bele kao oči čoveka na jarbolu koji je dovikivao put. Pamtim modra mutna jutra kao oči kapetana koji je voleo da maše sa pramca prema nepreglednoj vodi. Svi koji su ukrcani na ovaj brod, a ima nas svakojakih, od gubitnika do beskućnika, varalica i onih sa dva lica, uplašenih i onih kojih su se svi plašili, bilo ko od nas je mogao u tom trenutku kapetanovog delirijuma da ga pita: Kuda? Međutim niko zapravo nije želeo da zna istinu, ako je ona uopšte postojala. Svako će radije progutati besmisao kao šaku prašine.

Ili prokletu tišinu.

Tišine nikada nije oskudevalo. Uvek je najtiše kada su svi budni, kada ćute i rade. Noćima su se dali čuti košmarni krici, vapaji za prašinom pod nogama, bolni uzdasi svakodnevnog lomljenja kičme. Samo da bi brod P.E.H. Neus nastavio da plovi, gde već.

Prokleto nigde.

Pamtim da sam jednom na palubi, kada sam se popeo samo da udahnem svež vazduh, sreo svoje roditelje skršene i pokisle. Za trenutak sam se iznenadio što su tu ali sam brzo shvatio kako su se tu zatekli.

Otac je plakao i sasvim tiho jecao a majka je gotovo nečujno čupala ono malo kose što joj sa glave još uvek nije otpalo. Udarala bi se pesnicama preko svojih slabo pokrivenih grudi. Mogao sam nazreti da je na mestu gde je lučila mleko izbacivala krv, tako neelegantno. Tupi udarci u sternum odzvanjali su kroz prazan grudni koš. Eho se sa broda P.E.H. Neus prostirao ka pučini.

Nepreglednoj prokletoj vodenoj pustinji.

Pamtim dalje jedan jedini san (ili je to samo privid sna dok sanjam svoju javu?) koji mi se ponekad vraćao i popunjavao mesta praznih misli. Kao po pravilu u sledećih nekoliko dana zadesila bi nas oluja ili bi neko umro. Kasnije bi neki običnjaci samo preko ograde broda P.E.H. Neus prevrnuli njegovu trupinu.

Prokleti san posetilac.

U snu sam usamljen i obnevideo bez doma i bez igde ikog svog. Nikakvu lekciju nisam naučio iz svog iskustva. Ruke su mi privezane malim lancem za veliki lanac sidra broda P.E.H. Neus.

Prokleto sidro, vezano lancem, ume samo da potone.

Tako nepokretnom mi se vraćaju pokretne slike sopstvene protraćene prošlosti, kao kroz maglu, ne ovu morsku, nagrizajuću i gustu, kao kiselina, nego planinsku, oporavljajuću. Preslagivao sam kamen sa kamena, nad srušenim domom, kada su dvojica ljudi iz P.E.H.-a naišli tuda. Neprimetno kao kada magla nestane, uvili su me u iskušenje držanja biča, nad nekolicinom, kaznili idealima i smrvili nerealnom slikom o tome kako moj život može izgledati na brodu robova. Prodali su mi i iluziju mog života posle broda P.E.H. Neus.

Iluzija prokletog života.

Kad-kad se davim na otvorenom samo gledajući u vodu, kada mi pluća vape za vazduhom, zagrcnem se a voda mi izađe na oči. Nesvestan osećam da ne zaslužujem da budem ovde, pa za ime sveta, niko ne zaslužuje da bude ovde, ali sada mi izgleda da nikada neću otići odavde. Ostariću na brodu P.E.H. Neus, zaboraviću ko sam, da sam ikada bio neko drugi. Ili nešto drugo? Zaboraviću i onaj san, jednini svetionik koji obasja povremeno prostor i vreme negde iza broda. Biću zaboravljen. P.E.H. može da uloži neki svoj ogromni novi (Neus) brod u tu opkladu. Moj život su već dobili, tako da bi ta igra bila samo prestiža radi. Prestiž nije ni suncobran ni hlad, na žalost.

Prokleto Sunce prži nekada bez i malo milosti.

Leđa me bole kada hoću da se sagnem jer teret koji još uvek nosim je glava. I sve što nosim u njoj na kraju žgoljave kičme. Iako me leđa probadaju to je zanemarljivo. Fantomski bol koji osećam u lobanji, meri se širinom noževa koji mi se urezuju u istu svakodnevno, bez ikakve najave. Lobanja mi prokrvari između očiju, kao kod onog nesrećnika koji je pao kao prva žrtva da bi se brod P.E.H. Neus, otisnuo, gde već.

Znam da su neki brodovi već završili na kraju sveta, u paklu. Neki su završili u staklu, vitrine ili boce, pušteni niz reku preostalog vremena postojanja. Isto tako znam da će brod P.E.H. Neus završiti u viru otpušene kade manji od sprane prljavštine koja sa svom beskonačnom vodom odlazi u kanalizaciju.

Znam, ali ne mogu da prokleto upamtim.

 

(2014)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (6/12)

ZAŠTO SE ĐAVO NE PLAŠI DOSADE?

… but we did nothing, absolutely nothing …

Jednom sam sedeo u publici u koži trgovca kože u rimskoj areni, kada je imperator, poznat po svojim razvratima, naredio da se svi ljudi iz redova do onog u kome sam sedeo, najure na krvavi pesak. Ideja je bila da se divlje životinje dohrane običnim ljudima, jer su svi kriminalci već bili potrošeni. Bio sam se uplašio za svoj večni život. Posetio sam Kaligulu iste večeri. Po treći put za života.

Drugi put sam bio misao u glavi, olovka u ruci, papir feničanski, ispred španskog pisca, koji je pisao o liku, koji previše čita treš literaturu vitezova heroja, pa pokušava da i sam bude deo miljea. Bio sam i vetrenjača na brdu i plašio sam se da ne budem pobeđen. Kihot je ipak ispao kao nacrtan. I dan danas ga čitam i uvek me zabavlja.

Danas sam C.E.O. u velikoj korpraciji čiji je on-line sistem plaćanja usluga provaljen i zloupotrebljen metodom social engineeringa preko mog ličnog naloga. Kada je policija stigla na vrata hakera koji je za to odgovoran, Kozmo (Cosmo the God) je još uvek bio u gaćama, tek izašao iz krevata. U trenutku hapšenja imao je samo 15 godina.

Ljudi koji su čisti kao sveta vodica znaju biti užasno dosadni kako u istoriji tako i u knjigama ali i u stvarnom životu.

 

(2013)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (6/12)

MOLIMO POKUŠAJTE KASNIJE

… dve godine ranije …

Niz staklo na prozorima slivale su se kapi kiše, najpre sporo, dok jedna ne bi uhvatila drugu, zatim bi nestajale u trenu. Stakla na naočarima zaboravljenim pored Igre staklenih perli prelamaju svetlost koja dopire sa TV-a sa kog ne dopire ton. Staklo ekrana je musavo po ivicama tako da se prave mala ostrva prljavštine, koja su preživela krpu, odvojena od kopna prljavštine koje se u tankom sloju hvata na sam rub stakla. Neobrisivo kopno i arhipelag koji nema ko da obriše. Staklo u kupatilu je primilo na sebe više od trideset Judinih pretopljenih srebrnjaka, i sada mi, premazano srebro nitratom, svakim danom izdaje ko sam ja. A ja to ne konstatujem. Vidim samo bradu od tri nedelje. Staklo sijalice u kupatilu ne ispunjava svoju svrhu. Bolje se snalazim u mraku. Obrijaću se sutra po danu.

Možda.

U polumraku porte sedela sam sama. Stakla na vitražu bila su mokra spolja ali se to ne vidi. Kiša je padala i kada sam došla. Jedna sveća dole. Voštane suze kaplju na stakleno postolje sa praznim mestima. Nema praznih mesta. U staklu izloga, dole niz ulicu, kućica bez prozora. Lutka se plaća posebno. Umesto lica vidim samo svoje murano minđuše. To jedino nije crno na meni. Flaša je razbijena od zid na kome piše, ČEKAJ ME DOK SE NE PROBUDIŠ, srča je zelana, slova su crvena. Brisači škripe preko vetrobranskog stakla ali kiša je neumoljiva. Zgrade su neumoljive. Čelik i staklo, kako je samo to moguće. Sve je moguće. Ništa nije nemoguće. Ništa je sve ali niko ne želi da to potraje. Sve je ništa, to traje malo duže. Moj fokus je na staklenim nogama. Posustajem. Treba mi da sednem. Ali osim ivičnjaka nemam gde. Ivičnjaka Mlečnog puta.

Armirano staklo na vratima lifta ima svoju liniju života koja počinje dole levo a završava se gore desno. Neko poprilično jak živi u ovoj zgradi. Znam ko sigurno nije. Izlazim kroz staklena vrata, na staklenu ulicu. Kiša radi ono za šta je i poslata na grad. Zavarava trag i udara glazuru. U glavi mi se javlja melodija za kišu. Ne idem nigde. Bare se primamljivo presijavaju, hipnotišu. Svaka bi mogla biti metrima duboko jezero na čijem se dnu krije odgovor na bilo koje pitanje. Onda zgazim u prvu, jedva okvasim đon i potpuno je raspršim. Na staklu stanice odmah pored ZABRANJENO LEPLJENJE OGLASNOG MATERIJALA stoji IZDAJEM SOBU ZA SAMCA, POVOLJNO svi telefoni su potrgani.

Nailazi tramvaj. Ulazim i sedam do prozora.

Utrčala sam u trolu i sela. Danas je neki praznik pa su svi kućama, u svojim sobama, pred svojim staklenim kuglama. Ne verujem u budućnost. Ne verujem u susrete. Napolju je samo ko mora. Ja moram. Mene zatvoren prostor guši iako nema nikoga. Osećam se kao muva pod čašom. Grčim se da poletim, letim bez glave, udaram u staklene zidove koji nikako da se slome. Zato se ja slomim. I onda me samo puste. Pusti me. Puste me na kratko. Samo da bi me posle opet uhvatili. Uhvaćena sam u taj stkleni lavirint, iz kog, bez obzira što se kroz njegove staklene zidove vidi da je tamo, vani, sve zeleno i osunčano, treba pronaći izlaz. Na starinski način. Peške. Putem ponavljanja neuspelih pokušaja. Jedini put iz svakog lavirinta je put neuspelih pokušaja. Opet sam pokušala i opet nisam uspela. Slepoočnica mi je naslonjena na staklo i čujem svoju minđušu kako lupka po prozoru svaki put kad vozač prikoči pa krene. Staklo od staklo.

Na jednom mestu na kružnom toku glavnog gradskog trga, često se desi da se dva električna vozila toliko približe jedno drugom, prozori se gotovo priljube tako da bi se moglo čuti lupkanje minđuše ili melodija za kišu.

Ali kao u zatvoru duplo staklo bude dovoljno da razdvoji dva sveta.

 

(2013)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (5/12)

DISTORZIJA

… tri godine ranije …

Probudio sam se sa, sam se sa bolom, sa bolom koji je, koji je, sinoć zamaskiran Ibuprofenom, 1200mg, 1200mg, film tablete. Da li se u, da li se u odjavnoj špici pojavljuje posveta, posveta, ‘perforiranom želucu’? Nikada neću saznati. Čim prestane tišina, čim prestane tišina u bioskopu pokupim se, pokupim se i odem, ne obraćam pažnju na slova. Voleo bih da postoji Dolby surround tišina, Dolby surround i da može da se kupi, užasna distorzija mi cepa, mi cepa bubne opne od kako sam, kako sam napravio prvi pokret glavom, prvi pokret glavom. Noga na krevetu se iščašila, iščašila od ostatka kada sam pokušao da, pokušao da ustanem. Dobar izgovor da ona ne dodje, da ona ne dodje večeras, ne bi mogao ponovo da je slušam ni za desetak minuta talentovanog sisanja kurca. Ruka me toliko boli da mi glava pulsira i gubim, i gubim ravnotežu. U slomljenom ogledalu, ogledalu, to izgleda groteskno.

Ustao sam. Nalet bola me je prostrelio kroz potiljak. Ravnomerno se razlio od karpalnog zgloba do vrata. Vrata su iskliznula iz ležišta. Uz vokalizovanu muku ih otvaram zdravom rukom. Mogao sam ostati doveka zarobljen u iznajmljenoj sobi sa slomljenim krevetom, lampom, načetim NSAIL-om i praznom limenkom Sprite-a. U toj ljubičastoj kutijici za spavanje, sobici za utehu večitih studentkinja, trpanje sponzorušica, karanje neshvaćenih umetnica, grebarniku za snošaj, nadzemnom grobu, peti sprat zapravo, postoji i šaka jada prozora okrenutih ka svetlarniku ali od toliko svetla ni zelene alge ne bi imale za fotosintezu. Sećam se kad je krevet prvi put slomljen, jedna debela je toliko skakala po meni da mi ničega nije bilo žao, samo da sam izvukao živu glavu.

Zglobni autobus je toliko razglobljen da me i leva ruka boli pokušavajući da se držim pod harmonikom za njene falte. Melodija koja mi rastvara sivu masu podseća na otvaranje i zatvaranje mešine, osećam taj vazduh koji mi zuji kroz uši.

Ili je do autobusa.

Setim se njene suknjice na falte, samo sam to zapamtio. Bilo me je sram da nam se pogledi sretnu, taman posla da je pitam za ime. Ekskurzija, sedmi razred, nazvao sam je Ana. Većina devojčica ima deo Ane ili celu Anu u imenu. Kad porastu dobiju još neka slova, kako koja. Ne obraćam pažnju na slova, to je već jasno, ali suknja zato… Suknja na falte koštala me je mnogo u životu, nadoknadivog i nenadoknadivog, zato sam danas prazniji nego juče. Ne vidim da će se to promeniti ni sutra. Reka koja je donosila vodu u jezero mog postojanja usled jakog zahladjenja u medjuljudskoj komunikaciji zaledjena je kao oči jedne prave Ane koja je zbog mene jednom obukla suknju na falte. Na drugom kraju otoka bez prepreka odnosi iz mene floru i faunu mog utemeljenja u ovom okruženju a vremenom populacija misli i emocija odumire, podižući nivo mulja u odnosu na bistrinu. Tešim se da će kroz vekovima udaljene porcije vremena potencijalna energija tog organskog otpada nekog ugrejati pred spavanje.

Vetar šiba, pojačava distorziju, čujem i treći instrument, neki limeni duvački. Nepodnošljivo je. Ali kad desnu ruku izvadim iz jakne, manje me boli. Hladnoća deluje analgetski, otupi mi senzorijum. Znam zašto ne reagujem. Nadražaji postoje, kao i spoljašnja sredina, postoje i receptori ali su ispali iz ležišta.

Voda ne miruje.

Deset je stepeni a deveti je avgust.

Ne znam kako izgledam. Reklo bi se mirno. Samo čovek koji šeta oko jezera, 7 km u 6 popodne, radio je do 5h, četvrtak je, sutra neće raditi, treća žena je na jogi, dvoje dece bi mogli biti na engleskom, pas će čekati svoj red.

– Šta ti je sa rukom?

– Ma ništa.

Jesi li pokupila decu ili da idem?

 

(2012)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (5/12)

PISMA IZ ARGETINE

… baš štete Beskonačnog odmora …

 

Jesus etc.

Dan 13.

(njena svetost gospođa krava)

Y: Jebeš mu mater, majka debela!

X: Moja majka nije debela!

Y: Ne spominji majku, majke su svetinja!

X: Krava je svetinja, Majke je bend!

Y: Majka je krava, daje mleko!

X: Krava je majka, daje meso!

Y: Ne bih išao tako daleko (bos, neumiven ukaljan) desno!

X: Nisam ja kaljava što sam maljava što sam rđava nego što je svetina oko mene buđava.

Y: Nemoj samo kao baba kukati nad prosutim mlekom. Nabavi vakuum pumpe. Ili barem skuter. Danas i babe imaju skuter.

X: Najbolje krave ne obaraju kofe, to su nas pogrešno učili u školi (između osta log in/log out). Vakuum je uber cool. Tamo kofa ni ne može stvarno da se prevrne. Skuter? Je l’ to onaj pevac?

Dan 57.

(kao one cigarete, njih sam prvi put video na plaži, ‘ne laži’)

telenor

prognoza za četvrtak

sutra je najbolji dan za jebanje koza,

UV indeks neće prelaziti ozam,

na kurcu te nozam,

veterinar zoofiličar je jedino gore od veterinara lovca, u čemu je čar?

u čemu je koska?

govna za mazanje su ljigava, sluzava i lepljiva kao govna

– ‘Šta me koji kurac mažeš kad opet izgorim i ne mogu da spavam?!’

– ‘Hoćeš nešto odgovoriti telenoru na sms kako bi stvorio privid dopisivanja i upotpunio samoobmanu da neko misli na tebe a da ti to pri tom ne naplaćuje?’

Dan 101.

(zen, ba-zen, bosanski zen & XXXL bosanski lonac)

‘U bosanske ćevape ide ovca, zar ne?’

‘To je zbog muslija.’

‘Zar nisu musli ono za doručak na moru?’

‘Musli je onaj mali iz FMPa!’

‘FMP više ne postoji, ne?’

‘Ali Musli i dalje postoji, kako je sudbina strina. Sad se zovu CZVB Diva.’

‘Divac! To je onaj sa žutim šlemom, njega znam!’

Bosanac ne može dosegnuti zen. Najdalje što može je Zenica.

Dan 145.

(Genadij Poganov, ukrajinac koji živi u Moskvi i vozi Grand Cheeroke i koji je progutao loptu za plažu)

Ovaj dan je protekao prilično mirno, gotovo zen. Jedna devojčica je izgubila nevinost usled nezgodnog skoka u plićak, druga loptu za plažu, prvoosumnjičeni je bio mačak Tom kojeg je pudlica Jerry na očigled svih rasporio ali od lopte ništa. Ni od rekonstrukcije himena.

Genadij je sedeo u hladu Coca Cola suncobrana i levom rukom mazio svoj loptasto obli abdomen dok je desnom mazio Jerryja koji je ležao pored a krv mu se sa brkova cedila u more.

Dan 189.

(Neil Pride Hobie Cat školska mini jedrilica kao parametar)

…a par metara dalje…

– U jebote kakva jahta je pristala!

– Nije to jahta, Mini, to je gliser.

– U jebote kakav gliser je pristao!

– Ne bi ni pristao na manje Mini, ahaha.

– Kakav je to gliser jebote?

– To je ‘kad jedan magarac proda brdo krša i goleti, usput svoju đedovinu koju nije ni znao da je nasledio za 7 miliona jevreja drugom magarcu’ gliser.

Dan 233.

(lamentacije o nesvesnoj smrti)

More je simbol nesvesnog.

Šta onda leži u korenu ponašanja čoveka ‘pišaću u more niko me ne vidi’?

(O izbacivanju tovara ne želim ni da lamentiram!)

Da li je manje zlo ako pišaš po kolektivnom nesvesnom preko Speedo gaćica? Ili se setiš ceha koji ti je ispostavljen za četiri pedlja poliamida i malo streča pa makneš kupaće i bez filtera i fleka jednu slanu vodu rastvaraš u drugoj slanoj vodi?

Pišam se kao kobila na kolektivno nesvesno.

– Kako je ovde nestvarno mogli bismo komotno biti mrtvi?

– Živi ljudi ovo ne stignu da dožive?

– Upravo.

Dan 277.

(golden brown – ‘hašiš, čokolada, govno’)

Bernardijeva soba na plaži.

Na ponti više nema plastičnih ležaljki, gumenih lopti (njih nema već danima), Coca Cola suncobrana, Poganov je otplovio na hladni daleki istok, Neil Pride Hobie Cat je odjedrila u bolje šjutra, Toma je sprao zaliv koji više nije zaliv nego ‘veliki hladni Okean’ u kome živi jedna jedina džinovska kornjača. Lonesome George. Ili njegov duh. Kamo (ne)sreće.

Na pontu su bili poređani komadi iz sobe Bernarda Bernardija i sve je bilo nekako…

‘Golden brown texture like Sun…’

Dan 321.

(veliki korak za ženskog čoveka a mali za čovečanstvo)

– Ajde skoči, neće ništa da ti bude, to je samo voda, nije beton.

– Znam, hoću ja da skočim ali ne smem.

– Eto zapuši nos i zatvori oči i kao da nisi ti, samo skoči.

– A uši?

– E pa biraj, ili nos ili uši, tri ruke nemaš.

– A da probam sa ovog nižeg?

– Ajde probaj sa nižeg, pola metra, metar, nije tu problem nego u glavi, prvi je uvek najteži, zato ga obavi što pre, ne budi puh, skoči.

– Neću ja da budem puh ali ne smem.

– To je samo more. Kao skok u nesvesno.

– A šta ako pipnem dno?

– Jednom je jedan kriminalac rekao Kada misliš da si dotakao dno a ono ima još dalje od toga.

– A?

– Nećeš dotaći dno, samo zakorači, napravi taj veliki korak za tebe a mali za čovečanstvo. 3 2 1…

Dan 365.

(posle godinu dana odmora)

Za godinu dana odmora mora se desiti barem jedan rođendan. Rođendan na moru kad si rođen sred leta nije neko čudo. A meni je čudno. Ne kao šuma. Nego kao more.

Hvala i Mariji i Petru i Aleksandri.

Dan 409.

(kada san neće na oči)

– Šta radiš to, jebote? Ne drmaj krevet!

– Kada kucne ponoć ja postajem Vibrafon!

– Šta bre?

– Vibrafon! To je najnoviji lek sa obale Trinidada i Tobaga za mir u svetu i na okeanima, naftne mrlje na dosijeu i u restoranima, ozonsku rupu i rupe na dupe, šarlah, velike boginje, kandidijazu kako gornju tako i donju i patkicu za kadu. Samo odabrani mogu da vibriraju na pravoj talasnoj dužini koja ovisi o geografskoj širini i vibracijama prijatnim i pritajenim izleče gore navedeno i još 408 (Voždovac – Ralja) potencijalnih stanja!

– Ne seri! A šta ako nemam patkicu?

– Onda može i morka!

– A šta je morka? Je l’ to isto kao kokoška samo više fensi pa ima drugo ime?

– Morka je kokoška koja sve mora sama.

– Pa moja komšinica Jelisaveta je onda morka.

Dan 453.

(majmuni, grbavci, papagaji, crnkinje, budale, patuljci i druga stvorenja za jeftinu zabavu)

jeftina zabava

(ne znam šta bi Jefta rekao na ovo)

na slovo, na slovo G

gospode gle gusto gizdavo govno gorepomenutog gnusnog graorastog glavatog goluba gde gazi gorućom gostoprimljivom Gvadalaharom

Dan 497.

(životinjsko carstvo, Pez dispenser i kaćunčica)

ribica & pače

miš & koka

mačkica & mačor

Miško & Lidija

(znam Miška i Lidiju)

dobro oni nisu životinje,

dok ne ostanu sami,

Kamagra iz Pez dispensera…

kaćunčica i Dimitrije Vojnov!

Da li je još nekome do seksa?

Dan 541.

(bura)

Danas je počela bura, taj strašni huk sa vrhova planina, dah zaboravljenih bogova čija se lica kriju u oblicima oblaka, duh koji svira orgulje fijuka, rasteruje zle i nemile, vuke i međede i vraća more nazad na pučinu. Danas sam se posle više od 11 godina vratio na vis sa kog se mogao videti i zaliv i pučina. Danas više ne. Verujem, ipak, da će bura još danas razasuti moje poglede, svaki u svoju daljinu.

Dan 585.

(cesta kojom se često vozi rikverc)

Stari put oko zaliva. Stare ambijentalne celine i stara ostrva. Stare planine. I u starom čamcu jedan starina. Stari grad i veliki brodovi. I u pokretu stari hit starog Baneta:

…biću drolja ako budeš gnu

biću drolja ako budeš gnu

biću drolja ako budeš gnu

i ljubav pobedi…

Dan 629.

(fini delfini)

Prozračan dan. Izleti na odmoru. Odmor na umoru. Umor kao imperativ. Imperativi prirode. Prirodna cikličnost. Cikličnost vetrova. Vetar u jedrima. Jedrenje kao Beskonačni odmor. Beskonačni izlet. Svesni izlet u nesvesno. Ronjenje na dah.

Dan 673.

(kao fini jeleni)

– Je l’ znate da su se na moru pojavili fini jeleni, idu po plažama i kulturno se predstavljaju, staju između tebe i Sunca da te upoznaju sa paletom retro proizvoda za inkvizicijsko mučenje i igranje u pesku od nerđajućeg čelika a dok se okreneš po sunčane oni te izjebu i ostaneš bez gaća?

– Klak, klak, klak… Dobro veče!

– More marš bre u pičkicu pedersku, znam taj vic!

– Ko je bre peder jebem ti oca u guzicu – jelen reče pa uteče.

– Je l’ ti nedostaje nešto?

– Možda da zajedno gledamo Slagalicu.

– Milka Canić je fini jelen!

Dan 717.

(ne idem u školu al’ često nosim ruksak)

– Koliki ti je taj ranac? Stvarno ne znam šta će ti?

…ona je imala ranac na sebi kad je pošla ja sam rekla Cico molim te taj ranac nemoj da nosiš, što će ti taj ranac?…

– Eno oslobodilo se mesto ako hoćeš da prilegneš?

… a ja kažem Cico lezi! A ona nije htela da legne nego sela…

– Hoćemo li imati hleba za večeras?

Čiko jel sav ovaj lebac tvoj?

Moj pa šta!

Pa što ga onda ne jedeš čiko?

– Jesi li se javio kući?

Alo Požega! Požega javi se!

Omnia mea mecum porto.

– Ne bi me čudilo da u njegovom rancu nađem pored maske za ronjenje i masku za mačevanje?

– To je zato što on spava sa otvorenim ustima pa da mu bubašvabe ne ulaze u usta!

Dan 761.

(sise i leto)

Momci iz teretane kažu da ti je ‘sisa’ dobra ako bez imalo natezanja rukama možeš da držiš olovku između pektoralisa. I onda se desi dan u teretani kad ih vidiš sve kako hodaju goloprsi sa stranačkim hemijskama, hajlajterima, markerima i šepure se kao vašarski gusani. Izgleda malo nadrealno ali i 200 iz benča izgleda malo nadrealno kad je lik visok 170.

Y: Vidi mogu da držim Šta Bilo flomaster među ‘sisama’ a da ne upirem mnogo rukama!

X: Vau! Ja ne mogu ni patronu za penkalo!

Y: Šta ti misliš je l’ može Milena da drži olovku među sisama?

X: Ona može celu pernicu!

Dan 805.

(životinje po redosledu pojavljivanja)

krava, pevac, koza, ovca, mačak Tom, pudlica Jerry, magarac, kobila, džinovska kornjača Lonesome George (in memoriam), puh, patkica za kadu, morka, kokoška, majmuni, papagaji, golub iz Gvadalahare, ribica, pače, miš, koka, mačkica, mačor, vuci, međedi, gnu, fini delfini, fini jeleni, bubašvabe i vašarski gusani.

(ljudi po redosledu pojavljivanja)

Isus, Scooter, Dejan Musli, Vlade Divac, Genadij Poganov, Bernardo Bernardi, Marija, Petar, Aleksandra, komšinica Jelisaveta, Jefta, Miško & Lidija, Dimitrije Vojnov, Bane Krstić, Milka Canić, Cica iz Beograda i Milena kao ona sama.

 

(2012)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (4/12)

ANKICA

… prvi dan zime …

 

Poslednji put kada sam bio u Leskovcu počela je zima 1951. godine. Tri leta ranije otac je, kao priznati industrijski inžinjer, dobio premaštaj iz Niša a ja sam tek završio četvrti razred. Sećam se hotela, odmah preko mosta, kada se predje Veternica, sa desne strane, siromašnijeg nego hotel Dubočica. Medjutim majka je i sa time bila zadovoljna, prvi put je imala na raspolaganju električni štednjak, sa dve ishabane ringle, većom i manjom. Živeli smo samo u jednoj sobi, to je uvek bilo primarno rešenje zato što je otac propuštao da se učlani u partiju. Nije prošlo jedno polugodište, bili smo nasilno useljeni u vilu vlasnika najveće tekstilne fabrike u Leskovcu. Njegovu manufakturu su britanski saveznici sravnili sa zemljom, da li zbog okupatora ili zato što se kvalitetom približio engleskim štofovima, nikada nije saznao. Kako je pisalo u rešenju koje je takodje nasilno uručeno njegovoj ženi, ~ višak njihovog životnog prostora bio je dat na raspolaganje mojoj porodici na neodredjeno vreme ~ tako da smo se nastanili u prizemlju.

Dobro sam zapamtio tu zimu, ne samo po tome što je bila ledena a Ankicina majka je, iz protesta zbog samovolje komunista, skinula duple prozore i nemarno ih odložila u podrum, nego i zato što sam prvi put video Ankicu. Iako naši roditelji nisu razgovarali zbog okolnosti na koje nijedna porodica nije mogla da utiče, mi smo ipak pričali.

Bili smo upućeni jedno na drugo.

Jedini smo u ulici bili istih godina, rodjeni na isti dan, jednog kišovitog leta, išli smo u isti razred, igrali se na istoj ledini…

Masonski plan vlasti da zavadi stare i nove na decu nikako nije delovao a i naši roditelji su do leta postali dobri prijatelji, naročito kada su Ankicini saznali da moj otac još uvek ne stiže da se učlani.

Do leta smo Ankica i ja postali nerazdvojni.

Sećam se njene aristokratski blede kože kojom se uvek izdvajala na ulici u igri sa ostalom decom. Sećam se njenih velikih obraza za koje sam je štipkao a ona bi se postidela i sakrila iza kose. Sećam se njene velike kose koja bi posle svih igranja bila puna koječega a po čemu bi njena majka uvek tačno znala gde smo bili.

Dobro sam zapamtio njene oči, te svetle kestenjaste oči tamnele su kako bi Sunce zašlo za oblak ali su uvek isijavale istim nevinim, dečijim bezrezervnim poverenjem.

Sećam se kako me je gledala i moglo se pročitati iz njenih očiju

~ Išla bih sa tobom i na kraj sveta ~

Naravno da nisam tada znao šta to znači a dok sam saznao Ankica odavno nije bila više deo mog života a ja više nikad nisam osetio takav pogled.

Pogled koji me je čuvao dok sam presretao ciganku koja viče

– TUTKE! TUTKE! TUTKE! –

i molio je da mi da dve-tri a koje smo posle zajedno gulili i pravili kostur za zmaja.

– Šestougaoni, pre nego rombičan, šta kažeš Ankice? – a ona bi mi uputila taj njen pogled, pun odobravanja i topline.

– Rep sedam dužina tela, da manje ponire – a ona bi me pogledala kao da tačno razume šta želim i već bi uzela da seče šarene hartije za rep.

Pogled koji bih uhvatio krajičkom oka dok smo išli na ledinu da probamo zmaja kog smo konstruisali. Ledina na kraju ulice Strahinjića Bana, dole prema pruzi imala je meku poleglu travu tako da smo često bosi trčali za našim zmajem. Sećam se njenog pogleda dok sam zagledan u nebo i let, i tada bi je samo štipnuo za obraz a ona bi se sakrila iza svoje kose. Neretko smo tako pored slomljenog zmaja izuveni dočekali Mesec, ili Ankicinu majku, koja bi nas odvela kući.

I ova zima ostaće upamćena, i to po hladnoći na Svetoilijskom i toliko ljudi u crnini koje ne poznajem, po Ankici i njenoj aristokratski bledoj koži i njenim zauvek zatvorenim očima.

Nikada je ranije nisam video zatvorenih očiju.

I nikada je nisam poljubio.

 

(2011)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (4/12)

DEEPEST BLUE IS NEARLY BLACK (and the brightest blue is almost white)

… četiri godine ranije …

 

Probudio se.

Zaspao je.

Ustao je iz svog crnog kreveta.

Bela pamučna posteljina je mirisala na san.

Zagladio je svoju crnu kosu.

Bela zrnca soli rasula su se po podu.

Ispružio je svoje crne prste.

Sanjao je opet da ima bele oči kojima vidi duše drugih.

Sunce se moglo pretpostaviti iza crnih zavesa.

Mesec je bio toliko sjajan da je izgledao beo.

U aparatu je spremio crnu kafu.

Flaša belog vina bila je do pola puna.

Sipao je u crnu šolju.

Bela činija je bila potpuno prazna.

Nasekao je crni hleb.

Beli sir je ostao netaknut.

Izvadio je iz frižidera crne masline.

Glavice belog luka bile su vezane u venac koji je visio.

Sa police je skinuo crni kavijar.

Bela fioka ostala je zaključana.

Seo je za crni sto da doručkuje.

Bela stolica je bila napukla.

Crnom salvetom je obrisao usta.

Na belom papiru nije bilo tragova mastila.

Crna vrata su se zatvarala polako i bešumno.

Naočare za čitanje sa belim okvirom bile su sklopljene pored kreveta.

Sišao je niz stepenice i obukao crno odelo.

Sante belog leda plutale su oko njega.

Na lice je navukao crnu masku.

Sve pred očima mu je postalo belo.

Navukao je crnu bocu na ledja i prevrnuo se u vodu.

Na površini je za njim ostao beli trag.

Crni brod se ljuljuškao na mirnoj površini.

Bela jedra bila su skupljena.

Okean je bio tamno plav.

Nebo je bilo svetlo plavo.

 

(2011)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (3/12)

POTPUNO NOVA POTRAGA ZA ZADOVOLJSTVOM

… pet godina ranije …

U glavi je odzvanjalo You can get me on the beeper I’m a pure new pleasure seeker… a misli su mi odlutale. Sekund kasnije sam se ponovo usredsredio na knjigu. Nastavio sam da čitam. Okrenuo sam stranicu. Vrata su se otvorila. Pogledao sam u prozor. Odslikavao je plave, žute i zelene rombove na zidu. Ti si uhodala.

Boje su se pomešale.

Zelenilo koje nas je okruživalo, davalo je tvojim očima još tamniju nijansu braon boje, poznatiju kao Cassel. Pogledi su nam se sreli. Zamak u Kelnu više nije sijao kao kad smo izašli iz autobusa. Osenčila ga je zelena boja travnjaka koji ga je okruživao. Nasmejala si se i povila donju usnu preko zuba, kao da hoćeš da se gricneš. Svidelo mi se.

Baš je slatka, pomislio sam.

Među svim tim čokoladicama finih tekstura, upakovanih u sjajne papire, braon nijansi, bile su i one koje ti najviše voliš. U dve braon nijanse sa keksom i orasima. Ispružila si prste. Nežne, tanke, duge bele prste u pravcu čokoladica. Sa ramena ti je spao laki crni jesenji kaputić na kopčanje. Spustio sam se da ga dohvatim.

Osetio sam dodir na ramenu.

– Da li znate koliko još ima do reke? – upitao me je jedan sredovečni gospodin sa kačketom. Pokazao sam mu da nastavi dole, stazom još oko pola sata i skrenuo mu pažnju da požuri jer će uskoro mrak a osvetljenje ne radi. Mislim da me poslednje reči nije ni čuo. Ti si već bila pobegla daleko ka vrhu. Videla si da te gledam i mahnula mi. Čim sam krenuo za tobom prestala si da trčiš, sela si i naslonila leđa na bor. Pala je šišarka. Dohvatio sam je za tebe. I ja sam seo. Jedino što smo videli je reka i Mesec. Zbog Meseca smo znali da je to dole reka, a na reci smo videli da Mesec može biti i zlatni i srebrni. Zagrlila si me. Naslonio sam glavu.

Mekano je.

Ne volim baš kad menjam krevet ali ovaj mi odgovara. Utonuo sam u san. Sanjao sam da puštamo zmajeve daleko od kuće. Bili su plave, zelene i žute boje. Prepletali su se po vazduhu, padali i uzdizali, krivili se i ispravljali, dodirivali jedan drugi, odbijali se, leteli u harmoniji. Jedan za drugim, pa jedan pored drugog. Nekada je jedan leteo niže ispod drugog, nekada pak iznad. Nekada ih je vetar kovitlao pa su se upinjali daleko u oblake i tamo ispruženi ležali na oblacima.

Zagledani smo u nebo.

Nepomično ležimo. Čekali smo da senka nestane sa naših očiju. Sunce se već spuštalo za obronke. Zažmurio sam. Osećao sam toplinu. Poslednji zraci topline danas. Nestala je za tren i opet sam bio u senci. Znao sam da si to ti. Pre nego li sam se pomerio tvoje usne, sa ukusom čokolade, su dotakle moje. Osetio sam poslednje delove dvobojne čokolade kako se tope na našim usnama. Tvoja kosa mi je pala na lice. Miriše. Osetio sam kako tvoje tople grudi dodiruju moje telo. I tvoj stomak je dotakao moj, razlili su se jedan po drugom i po srebrnim i zlatnim kamenčićima plaže. Tvoje butine mazile su se uz moje noge. Tražila si prostora da ih smestiš kraj mojih, da ih ohladiš od Sunca. Tvoja vlažna stopala gurala su moja u kamenčiće. Ljubiš me. Podižem ruke i spuštam ih na tvoja leđa. Dodirujem pesak i mašnu tvog kupaćeg kostima. Razvezujem je.

Ostaje pesak.

Pesak i samo pesak i gde god pogledam pesak. Dune li vetar osetiću pesak na licu. Ovaj prostor je tako čist i jednoličan, nevin a oblikovan, nedodirljiv a pristupačan. Kao ti. Topao. Voleo bih da vodim ljubav sa tobom na pesku u pustinji, gde niko nikad nije kročio nogom, ni pogledom. Voleo bih da se naša tela prepliću kao zmajevi na vetru. Voleo bih da uzletimo do vrha neke dine gde će u pesku ostati ucrtana naša naga tela, gde će pesak biti još topliji. Voleo bih da mešamo pokrete kao što se pesak uskovitla pod naletom vetra, nošen sa jedne dine na drugu. Da se i mi pomešamo sa peskom. Da se zagrlimo tako čvrsto da i mi postanemo jedno zrno soli koje će da donese novi oblik pustinji. Voleo bih ali znam da ću se probuditi sa ukusom čokolade sa keksom i orasima na usnama.

Prvo što sam ugledao bila si ti. Umotana u peškir zelene boje.

– Ljubila sam te dok si spavao –

Muzika se više ne čuje. Knjiga je otvorena.

– Šta si sanjao?

– Ne sećam se, meni snovi ujutro uvek izmaknu. A ti?

– Sanjala sam da smo šareni zmajevi.

Bili smo plavi, žuti i zeleni.

 

(2010)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (3/12)

KOLEKCIONAR

… ‘ šetajući gradom, naišla sam na uličnog prodavca knjiga i odlučila se da izaberem nešto za tebe (možda zbog datuma, a možda i nije zato…) naslov knjige je presudio…nadam se da nas neće izneveriti ‘ …

 

Ulična rasprodaja knjiga trajala je već celo popodne i mnogi prodavci su se pakovali. Ne preterano zadovoljni jer berze kao ova nisu privlačile previše pažnje. Veći razlog za odlazak od ostvarene zarade bila je kiša koja je sve jače padala.

Među poslednjima ostao je starac duge sede kose i brade čiji su brkovi požuteli od previše duvana. Kisnuo je kao i njegove knjige pritom izgledajući iznenađujuće zadovoljno čak bolje nego kad bi ga negde sreli suvog. Knjige su imale poseban sjaj, mokre razbacane po trotoaru. Privlačile bi najviše pažnje čak i da su svi drugi prodavci ostali da čekaju razvedravanje.

Sve su bile iste. Male crne, debele, nalik na Biblije ali bez naslova i bez oznaka. Kiša je počela da pljušti kada se ispred starca pojavio mladić. Visok ali mršav, crn ali neugledan, velikih šaka ali sitnog glasa.

~ Koliko tražite za ovu knjigu ~ pokazavši na jednu određenu u gomili istih knjiga.

~ Knjigu ti poklanjam, sinko ~ odgovorio je starac kroz suze koje se nisu videle jer je kiša klizila niz naborane obraze.

~ Ti si moja poslednja mušterija, takav je red.

Pogled pun zahvalnosti mladić je uputio ka starim očima jer je i sam znao da bi zvuk njegovog glasa umanjio osećanje ozbiljnosti.

Okrenuo se i otišao bez reči.

Soba u koju je mladić ušao bila je pretrpana knjigama. Knjige raznih autora, tema i naslova, gomile i gomile tuđih priča bile su razbacane svuda po sobi. Neke gomile dosezale su do plafona. Jedna je prekrivala polovinu prozora. U sobi su bile tri police krcate knjigama. Krevet je bio najmanje zauzet.

Mladić je skinuo mokar kaput i okačio ga na vrata da se cedi. Došunjao se do kreveta i legao. Otvorio je malu crnu knjigu koju je kupio na ulici.

Prva stranica bila je prazna. Kako ju je okrenuo pala je velika crvena knjiga sa stolice pored kreveta. Nestala je u oblaku prašine.

Mladić je okretao jednu po jednu praznu belu stranicu a knjige iz njegove kolekcije nestajale su jedna po jedna.

Jutarnje sunce provlačilo se kroz oblake zrak po zrak. Jedan je padao kroz prozor u praznu sobu u kojoj su stajale tri prazne police, crni kaput na vratima, stolica, bela knjiga i krevet. Na krevetu je ležao mladić sa malom debelom crnom knjigom u rukama. Okrenuo je i poslednju praznu belu stranicu. Nestala je i bela knjiga. Poslednja iz kolekcije. Mladić je zaklopio korice spustio knjigu pored jastuka i zaspao.

Sanjao je starca koji mu je poklonio knjigu.

Starac se tog dana više nije probudio.

Pala je bila noć kada je mladić otvorio oči. Ustao je iz kreveta. Protegao se. Seo je na stolicu pored prozora. Uzeo je svoju jedinu knjigu. Malu crnu bez naslova.

Prelistao je. Bila je odštampana sitnim crnim slovim od početka do kraja.

Ostalo je samo da je pročita.

 

(2010)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (2/12)

POMEN

… palim …

Potamnele cigle, iskrzane i vlažne, bile su prva stvar koju sam video kad sam se probudio.

Bile su uredno poređane jedna na pola druge i u krug oko mene. Malter koji je razdvajao redove pravio je puteve kojima su se kretali nekakvi insekti.

Gladan sam.

Nervozan sam.

Agresivan sam.

Moram pobeći odavde ovo mesto je grozno. Krenuo sam brzo da se penjem. Raširio sam noge i zaglavio se na metar od dna. Rukama sam pokušao da pronađem dobar hvat. Uspeo sam da se pomerim dva tri puta na putu ka vrhu. Tada se parče cigle odlomilo i pao sam nazad na tlo. Osetio sam bol u srži svake kosti.

To je skleroza.

Pogledao sam ka vrhu. Bilo je mračno kao i na mestu nakom sam ležao.

Fosforne kazaljke mog časovnika pokazivale su minut do dvanaest.

Sada mora da je ponoć.

Ali kada sam dospeo ovde?

Ili još važnije kako?

I kako to da se ne sećam ničega pre ove rupe?

To je amnezija.

Mesta nema ni da raširim ruke. Memla sa zidine para mi nozdrve. Haluciniram da se obruč sužava. Prsti mi propadaju kroz gnjecavo blato dok pokušavam da oslobodim metalnu kofu.

Žedan sam.

Na dnu je ostalo još malo čiste vode. Popio sam, umio se i oprao ruke. Kofa je ostala prazna. Na njoj je još postojao samo komad kanapa privezan za ručku.

Kanap.

Bilo ga je taman dovoljno da se obesim. Sreća što nisam imao gde da ga privežem inače bi na posletku sigurno pao u iskušenje.

To je ludilo.

Znao sam da to sigurno ne bi preživeo. Zato moram da se izvučem odavde pre nego li potpuno poludim. U suprotnom mogao bih ovde ostati zarobljen doveka.

Treba mi snage. Treba mi sna.

Potamnele cigle, iskrzane i vlažne, bile su prva stvar koju sam video kad sam se probudio.

Pogledao sam ka vrhu i video Sunčevu svetlost. Na satu je stajalo minut do dvanaest. Sada mora da je podne.

Skočio sam na noge. Istegao mišiće. Razmrdao vrat. Zagrejao zglobove.

Dobro sam odmerio uzanu valjkastu zidinu. Procenio njenu visinu. Odredio putanju penjanja. Memorisao dobre rukohvate. Pomolio se, mada ne znam čemu.

Okrenuo sam kofu naopako i iskoristio je kao prvi stepenik na putu iz ove rupe.

Na putu ka vrhu.

Ka izlazu.

Na dohvat kraja zida na mesto radosti od izbavljenja useljavao se smrtni strah.

Sve što sam mogao da vidim kroz zaslepljujuće svetlo bila su nepregledna polja sumornih vrhova bunara.

 

(2009)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (2/12)

IMAMO SITUACIJU NEKE STVARI SE NE PODRAZUMEVAJU

… šest godina ranije …

Fridrih je bio uplašen. Nije želeo da se to vidi pa se pravio smiren. Znao je da to što treba da uradi nikako ne valja. Znao je da može nastradati. Merio je da su mu šanse da se izvuče minimalne, obavili posao ili ne. Sad nema nazad moraće da uradi kako su drugi isplanirali. Znojio se. Prste nikako nije mogao da smiri.

Herman je bio oduševljen. Njegov prvi dan na poslu u velikom gradu. Još više ga je radovalo to što je u startu dobio tako važnu liniju. Zategao je kravatu. Ispio je kafu do pola. Uzeo je ključeve. Istrčao je kroz vrata. Noge nikako nije mogao da smiri.

Tamara je bila mrzovoljna. Takva je bila najlepša. Trebala je da siđe deki po novine. Izletela je iz ulaza Furststraße 12, pretrčala je do ostrva, pa sa njega u park ni trena ne gledajući u semafor. Svoju dugu kosu na vetru nikako nije mogla smiri.

Jirgenu se ona sviđala već duže vreme ali nije imao hrabrosti da joj kaže. Jutros je došao u park i seo je na klupu sa koje se vidi njen prozor. Odlučio je da je danas dan kada će joj izjaviti ljubav. Smislio je i prilaz. Bio je pun samopouzdanja. Misli o ljubavi nikako nije mogao da smiri.

Fridrih je bio na prozoru IV sprata Furststraße 12. Već satima je čekao sa okom na nišanu i prstom na orozu. Prozor je gledao preko ulice na Regeirung. Nikad mu nije bilo teže što je vojnik.

Herman je već provezao jedan krug na liniji 58 uz Furststraße i krenuo u novu vožnju niz ulicu. Nikad mu nije bilo draže što je vozač autobusa.

Tamara je krenula sa novinama u ruci nazad niz ulicu. Žurila je kući, kao da joj je hladno. Nikad nije volela da izlazi nedoterana na ulicu.

Jirgen je ustao sa klupe. Krenuo je prema prelazu. Zadržaće je da opet ne pređe na crveno. Reći će joj da rade u istoj zgradi. Upoznaće se. Reći će joj šta oseća prema njoj.

Nikad u životu nije bio više zaljubljen.

Kancelar sa svojom pratnjom je dolazio u Regierung. Kola polako ulaze na parking. Obezbeđenje izlazi prvo. Otvara vrata.

Fridrih nišani. Prst mu podrhtava.

Herman gleda semafor. Žuto je. Dodaje gas. Crveno je. Prolazi brže nego što je hteo. Ne koči.

Tamara stiže do prelaza.

Jirgen je gleda. Prilazi mu polako. Deli ih dva metra.

– Ausweis! – pojavljuju se dva pozornika Jirgenu ispred lica.

Deca u parku se ljuljaju i vrte.

Tamara prolazi pored njega, ne primećujući ikog. Iskoračuje na prelaz. Crveno je za pešake.

Fridrih zateže prst preko oroza.

Jirgen pozorniku predaje ličnu kartu. Pogled mu odvlači Tamarina kosa.

Mercedes koči na korak ispred Tamare. Iza Mercedesa naglo koči i Golf. Herman je prebrzo prošao predhodni semafor. Furststraße je strma. On ne može da ukoči autobus.
Hermanov autobus se zakucava u Golfa a ovaj u Mercedesa. Zvuci sudara su odzvonili u Fridrihovoj glavi. U magnovenju je ispalio dva metka, pa još jedan. Kancelar je još bio u autu. Pogodio je čoveka iz obezbeđenja.

– Wir haben situation – rekao je u motorolu pozornik sa Jirgenovom ličnom kartom kada je čuo pucnje. Pozornici su potrčali ka ulazu zgrade broj 12. Tamara je videvši da je izazvala sudar već pobegla na stražnji ulaz zgrade u kojoj je živela. Herman je plakao za volanom autobusa. Kancelar je bio na sigurnom. Nekolicina ljudi iz kancelarovog obezbeđenja utrčavalo je uzgradu iz koje je pucano.

Jirgen je stajao ispred prelaza.

Sam.

Nije više imao čime da potvrdi da stvarno postoji.

Izgledao je kao da nestaje.

Svetlo za pešake je postalo zeleno.

 

(2009)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (1/12)

MORE U GRADU

… sedam godina ranije …

Nekada davno, daleko preko mora, živeo je stari knez. Na kraju mora sagradio je grad lepši od ijednog do tad. Sve u gradu i oko njega dešavalo se u skladu sa prirodom koju je stari knez izuzetno poštovao.
Stari knez imao je tri sina. Najstarijeg Velana, mlađeg Nilana i najmlađeg Celana. Još kao mladi izgubili su oca ali su nastavili da složno vladaju gradom. Svo slobodno vreme provodili su na svojim brodovima u potrazi za raznim dragocenostima. Tako su jednog zimskog dana isplovili u tri različita smera u potrazi za ostrvom poznatom po prelepom staklu. Vreme se promenilo kada su bili na otvorenom moru. Oluja je počinjala. Braća nisu htela da se vrate. Prkosili su prirodi. Doživeli su strašan brodolom.
Jutro je osvanulo sunčano. More je bilo mirno.

Ostrvo na kom se probudio Velan mirisalo je na lavandu. Devojka božanske lepote ljubičaste kose prinela mu je školjku vode. Kada ju je ugledao Velan se odmah zaljubio. Odlučio je da je povede kući za ženu.
Ostrvo na kom se probudio Nilan mirisalo je na nar. Devojka božanske lepote crvene kose prinela mu je školjku vode. Kada ju je ugledao Nilan se odmah zaljubio. Odlučio je da je povede kući za ženu.
Ostrvo na kom se probudio Celan mirisalo je na masline. Devojka božanske lepote tamno zelene kose prinela mu je školjku vode. Kada ju je ugledao Celan se odmah zaljubio. Odlučio je da je povede kući za ženu.

Velan, Nilan i Celan ponovo su se sreli u gradu koji je njihov otac davno sagradio ali to više nije bio najlepši od svih gradova. Mladi prinčevi su se uvek zanimali drugim stvarima, tako im je sada bila najvažnija njihova ženidba prelepim devojkama. Devojke zapravo niko ništa nije ni pitao. Bile su nesrećne. Nedostajala su im njihova mirisna ostrva. Boje su bledele. U trenu su sve tri počele da plaču. Kako su suze dotakle tlo na dnu mora se probudio kralj mora Natur. Video je da su mu kćerke ukradene. Osetio je da su nesrećne. Čuo je njihove jecaje za domom. Bol i tuga koju su osećale devojke razljutile su kralja. Digao je more i uneo vodu u grad tri brata.Ulice su postale reke, terase dokovi, podrumi pećine. Osetivši more pod prstima tri kćerke su se bacile u vodu i ponovno udahnule život. Boje su počele da se obnavljaju.

Velan, Nilan i Celan nisu znali šta da rade. Njihov grad je bio potopljen. Međutim još nije potonuo.
~ Kazna je blaga za vaše nepoštovanje prirode. Dok ljudi ne nauče da poštuju prirodu neću povući more iz grada ~ rekao je Natur.
~ Što vaša bezobzirnost ljudska bude veća grad će dublje tonuti ali polako kako bi imali vremena da se promenite ~ završio je Natur i nestao.

Danas grad nosi ime po sinovima starog kneza koji ga je sagadio i danas je more duboko u njemu i grad još uvek polako tone.

(2008)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (1/12)

ČEKAJUĆI REKU

… na brodu ludaka …

Nakon doručka u hotelu odlučio sam da prošetam po okolini. Sledeće predavanje na kongresu biće tek u tri sata. Direktor ionako neće doći pre dva. Imaću dovoljno vremena.
Na mapi ispred hotela video sam da postoje desetine kilometara uređenih staza. Sve su bile prilično slične, možda je samo na jednoj bio ucrtan nekakav most. Krenuo sam tamo. Volim mostove.

Posle otprilike sat hodanja; preko dva brežuljka i kroz dve udoline izašao sam iz male šume pravo na most.
Razočarao sam se.
Most i nije bio neki pravi most. Više je ličio na nevešto sklepan prelaz za koji bi brzoplet čovek pomislio da ima ulogu mosta. Nepoverljivo sam ispipavao daske koje su ga činile i nakon detaljne provere zakoračio sam po ovoj čudnoj gradjevini. Odlučio sam da ne diram ogradu i da stanem bar metar od iste. Utvrdio sam svoju poziciju. Prekrstio sam ruke na grudima i podigao glavu.

Brodić koji sam video negde dole ispred sebe više je ličio na veći čamac. Imao je vesla za kojim su sedeli nekakvi plećati momci obrijanih glava. Hlad je pravilo jedro, ne veliko. Neodoljivo me je podsećalo na navlaku za ćebe zbog romba koje je imalo u sredini. Izmedju veslača bili su neki glavati ljudi koji su jeli i pili. Sa bogate ali uzane trpeze dopirali su odsjaji masnoće čak i do mene. Žene su im stalno dodavala piće i hranu. Dok su glavonje jeli i pili neretko su ženama zadizali suknje i gurali ruke u njihove bluze. Jednoj je tako bluza bila potpuno iscepana da sam odavde mogao da vidim njene veštačke loptaste grudi. Izgledale su kao da će za kaznu eksplodirati glavonji u lice. Pored njih sedeli su neki našminkani mladići koji su svirali, jedan doboš, jedan gitaru, jedan frulu. Frulaš je bio ispod drveta za koje je bilo privezano magare. Iza njih je jedan povraćao preko ograde a neki pali sa broda su se drali i mahali rukama. Par ljudi su stajali bliže pramcu i nešto se dogovarali u tajnosti. Spustili su glave prema podu i zakrili rukama. Mala debela deca gamizala su svuda po brodu. Na pramcu, ispred svih, stajala je ona. Kapetan. Kapetanica. Njeno crno kožno odelo sijalo je više nego masna lica njene posade. Držala je u ustima malu crvenu lulu i durbin u ruci. Okrenula se. Malo sam se uplašio. Pogledala me je bezazleno. Želela je da vidi samo da li je neko na mostu.
Brodić je izgledao krcat,prenatrpan. Od sve težine izgledalo je kao da stoji.

Stvarno je i stajao. Samo mi nije padalo na pamet odakle brod usred žitnog polja? Kako to da postoji most preko useva? Kako su se svi ti ljudi obreli na tom brodu?

Bolje da siđem sa ovog mosta, stojeći na njemu možda im dajem za pravo.

 

(2008)

ŠTA JE NEOPHODNO DA NE BISMO PRESTALI DA PRIČAMO PRIČE

U stvarnom svetu ne postoje nikakvi likovi. Ne postoje ni događaji. To ne znači da je stvaran svet jedna beskrajna praznina. Znači da je jedan neverovatan sistem priča u koji proizvoljno projektujemo likove i događaje, kao kakve komentare Roršarhovih mrlja ili sazvežđa. Grupe zvezda su tamo gore, pa su tamo gore, ali sazvežđe je priča unutar našeg uma, ono ne postoji u stvarnom svetu. Po sličnom ključu razlika između svakog ponaosob i ostatka stvarnog sveta je samo ideja. Ne postoji zapravo razlika. Pripovedanje je suština sličnosti. Paradoksalno, da bi se pričala priča, mora se s namerom zaćutati. Valja se izolovati od svih priča koje se već neprekidno odvijaju unutar lobanja. Većina nas kompulzivno razvija nekakve priče svakog dana, tako reći priča samom sebi. Oni koji se drznu da takve priče pričaju naglas dobijaju naznake ludaka ili luđakinja. Jasno je da ako non-stop pričamo, čak i u sebi, ne možemo čuti šta drugi imaju da kažu. Na istom tragu prestajemo da razumemo i sopstvena kazivanja koja postaju zagušena i preglasana novijim i najnovijim narativima. Tako prestajemo da mislimo o priči i počinjemo da mislimo samo o pričanju. U neku ruku gubimo kontakt sa stvarnim svetom.

Sa druge strane, hrabro bi bilo reći da pričanje priče ni nema pravu svrhu. Za utehu, i to je pošteno istaći, isto bi se moglo reći i za skoro sve druge stvari koje radimo, sa izuzetkom možda sviranja i plesanja. Kada sviramo, svrha nije stići do kraja kompozicije, isto kao što u plesu svrha nije stići do neke tačke na podijumu, krećući se proizvoljnim ili unapred zadatim putanjama. Poenta je u samom sviranju, plesanju. Potpuno ista relacija važi i za pripovedanje. Pričanje priče je otkriće u kome je najvažniji momenat, upravo onaj u kome se priča trenutno nalazi. Tako da ako pripovedate, sebi ili drugima, želeći pričom da dokažete poentu, popravite lik ili ispravite događaj, upleteni ste u zamku svrsishodnosti, prčkate vremenske relacije, koncepte prošlosti i budućnosti, prosto rečeno, ne pričate priču, nego pravite buku. Neko bi rekao, lomotite.

Budućnost ne postoji, i nikada neće postojati, to je samo ideja. Istina, malo izvesnija nego prošlost. Na prošlost, kada je u pitanju pričanje priče, odmah zaboravite. Vreme je nepotrebno u svojoj celini, eventualno se možemo okoristiti o sadašnjost. To postaje jasno kada prestanemo da lomotimo.

Povrh svega ovoga, imamo, po meni, i najvažniji razlog pripovedanja. Pričanje priče bi trebalo da bude zabavno. To nije neki radni zadatak ili ozbiljna obaveza. Problem su napravile religiozne priče, koje su nisu pričane nego su učitavane na silu, nešto kao kažnjavanje i samokažnjavanje. One su se čvrsto oslanjale na prošlost i protezale daleko u budućnost a to je, već je rečeno, u potpunoj suprotnosti sa idejom pripovedanja. Ideja pripovedanja se bazira na večnoj sadašnjosti.

Najlakši način da se otpočne bilo koja priča je slušanjem. Zatvorite oči. Pratite glas koji se rađa u vašoj lobanji. Glas koji je najednom učinio da svi drugi glasovi koji samo lomote, utihnu, ili čak nestanu. Slušajte zvuk koji ostaje nakon što nastane prividna tišina. Ne pokušavajte da razlučite taj zvuk, ne imenujte ga, prosto mu dozvolite da se igra vašim bubnim opnama. Ne sudite, ne postoji odgovarajući ili neodgovarajući zvuk. Postoji samo zvuk. Ako vam sve ovo pričam kao priču, i vi sve ovo radite, hoću da čujete zvuk mog glasa, kao da je samo neka buka, kao da lomotim. Ne pokušavajte da uhvatite bilo kakav smisao u ovome što vam govorim, jer vaš će mozak automatski to obaviti za vas. Bez napora, samo slušajte zvuk. Rekavši sve ovo ne mogu se otresti utisku da sve vreme imenujete zvuke, sudite o njima i tražite neki smisao. Mogu vam reći da je to prirodno i da je bolje tako nego da ste na silu pokušavali da izbacite priču iz glave. Ali kada čujete moj glas, etiketiran kao deo neke buke, pomešan sa dnevnim zvucima, automobilima na ulici, ili noćnim, zrikavcima i drugim insektima, osvrnite se na glas koji vam čita ovu priču i ubrzo ćete shvatiti da je to vaš glas. Slušajte taj glas, on postoji kao i bilo koji zvuk iz buke koji dopire do vas, jer to je glas koji otpočinje priču.

Otvorite oči. Postaje jasno da su stvari prosto počele da se dešavaju i sve što vi treba da uradite sledeće je da posmatrate. I kako započnete priču, vi dozvoljavate vašem pogledu da odluta, ako treba trčeći, što će i učiniti. Drugim rečima, ne pokušavajte na početku da fokusirate i primećujete. Pustite pogled, kao da puštate kosu. Zanimljivo je da obično nikada ne pomislimo ’ja gledam’ iako većinu dana, a i dobar deo noći, naše oči držimo otvorene. One gledaju, i kada ne mislimo o tome. Tako da je gledanje i voljno i nevoljno. S jedne strane ono mi se dešava, a sa druge ja to radim, ja gledam. Gledanje je neophodan prvi korak ka posmatranju bez koga neće biti naše priče. Posmatranje će se ispostaviti kao najvažniji deo pripovedanja jer će nam pokazati, da kako postajemo svesni pogleda i počinjemo da primećujemo nepobitne dokaze o postojanju stvarnog sveta s jedne strane i nastajanju tkiva priče s druge, veza koja ih spaja je proizvoljna. To možda deluje zastrašujuće jer nije nemoguće da se zapitamo da li smo mi onda samo likovi u nečijem tuđem pogledu, potpuno van naše kontrole? Sa druge strane, podjednako bi nas uplašilo i pitanje da li sve ovo zaista radimo stvarno mi? To bi značilo da sam ja bog moje priče, odgovoran za sve to se u njoj dešava a to je pozicija ogromne odgovornosti. Najstrašnije je što su obe stvari tačne. Možemo videti da nam se cela ova priča odvija pred očima, pa opet mi je sami odvijamo, ja svoj deo, ti svoj. Sirov primer, tvoje oči sunce pretvaraju u svetlo. Na neki način ti stvaraš ovu priču, ona ne postoji bez tebe. Sa druge strane, ona ti se dešava bez obzira na način koji sam ja zamislio. Ali ako ne bismo pričali o njoj, ili o bilo kojoj drugoj priči, onda bi postojalo samo neko dešavanje, neko bi rekao da lomotim.