2015

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (8/12)

IZMEĐU SEĆANJA I ZABORAVA UVEK BIRAM…

Bio je 19. decembar. Sišli smo do obale. More je bilo nemirno ali mornari su bili bez brige. Hodali smo po doku, daske su mirisale na sirovo drvo, mirisale su na novo. Pustila mi je ruku i okretala se u krug. Izmamila je sunce kroz oblake, makar na sekund. Njena kosa boje bakra upila je jedan zrak i sakrila ga za veče. Rekla je kada smo stigli do kraja – Hoćeš li se zauvek sećati početka? Imao sam sa sobom papir i olovku pa sam zapisao njene reči. Ruke su mi se tresle.

Bila je zima. Skoro. Sišli smo do obale. Hodali smo po doku. Daske su škripale pod našim nogama. Pustila mi je ruku. Oblaci su ličili na raspuštenu kosu koja je padala u more. Pamtiš li još uvek? – okrenula se i rekla. Imao sam fotoaparat sa sobom i uhvatio sam taj njen okret. Prsti su mi se kočili.

Bilo je ledeno. Sišao sam do obale. Hodao sam po doku. Neke daske su nedostajale. Imao sam kameru sa sobom. Postavio sam je na stativ. Snimala je prazno nebo i prazno more.

 

(2015)

DOZEN YEARS, LOST IN SMEARS (8/12)

IGRAČ BEZ JEDNE RUKE JE SKRIVIO PENAL

Svanulo je iznad kineskog restorana Žuto more. Starija žena, sklona preteranoj higijeni, ribala je sa prozora svog WC-a isparenja ulja iz friteze nataložena u vidu tanke, žućkaste, masne skrame. Prozor je bio na trećem spratu zgrade od žute fasadne cigle, jedva tri metra udaljen od metalne cevi restoranskog dimnjaka. Sprat iznad, devojka nefarbane kose boje meda započinjala je dan uz muziku… Oh all the things you do, cause you were all yellow, moglo se čuti kroz odškrinut prozor.

Dole, u zajedničkom dvorištu starih udžerica, okruženom restoranom i žutom zgradom, na čijem je placu trebala da nikne još jedna ista takva četvorospratnica, Žuća se čvario na tek prispelom suncu. Celom dužinom svog nerasnog tela upijao je toplotu, samo mu je rep još uvek bio u senci. Izgledalo je kao da je kupiran. Tri različita prozora su gledala na njega, a na dva je bila navučena prljavožuta zavesa. Treći je bio otvoren i kroz njega se mogla videti skoro čitava garsonjera komšije Šipke, koji se ranije tog meseca polivao benzinom pred investitorima koji baštine prava na plac. Izašao je tako natopljen pred dva bizgova i jednog nitkova u kravati i svako malo kresao žuti providni upaljač. Kada su namirisali nevolju koja je značila i naslove u žutim novinama pobegli su glavom bez obzira. Šipka je jutros bio oran da prelistava iste takve žutare koje je juče sakupljao po klupama u parkovima, tramvajskim okretnicama i prigradskim pijacama. Spremio je sebi omlet od tri jajeta, domaća, žuta kao sunce. Vidi se odmah pogledom u tanjir da su kokoške njegovog zemljaka stvarno kljucale kukuruz. Pošten neki seljak. Iscedio je bio i limun, rukom u čašu, i dodao vodu iz balona koju je doneo sa javne česme. Dlan mu je ostao lepljiv od kore i na svetlu je opalescirao žućkasto. Malo bi čitao, listao stranice liznuvši prste, malo bi gnječio omlet i uzimao zalogaj po zalogaj. Zalivao bi svaki zalogaj srkom limunade. Nije ni slutio šta se kuva u njemu. Već danima nije bio baš najzdraviji, osećao se umorno i izmučeno. Verovao je da je od života. Međutim, virus žutice koji je zaradio najverovatnije vukući se po raznoraznim vukojebinama, jedući ostatke tuđih obroka prstima koji ne znaju za sapun, preturajući kante i kontejnere u potrazi za blagom, u potrazi za nadom, polako je dobijao bitku sa njegovim globulinima. Šipka se u momentu kada je počeo da sklanja sto najednom osetio loše. Do kraja tog dana povratio je jaja i limunadu i vratio se u krevet. Za tri dana je bio žut kao banana, bez snage, nemoćan i prepušten sebi.

Kada su se investitori, kako su sebe zvali, vratili, Šipka je bio potpuno nespreman. Bio je na šolji i upravo se u žurbi olakšao. I ovaj put je, što je brže mogao, izašao pred kriminalce, kako su ih zvali svi ostali iz zgrade, sa baštenskom polivačom benzina, ali izmožden bolešću nije mogao da je podigne iznad glave. Tog dana je nitkov doveo tri bizgova, pa su dvojica, gledajući gadljivo u njegove požutele beonjače, odigla Šipku od zemlje, a treći ga je lako razoružao. Bacio je žutu kantu u stranu i benzin je počeo da ističe. Malo su protresli starinu i bacili ga na komšijin šljunak iz kog je nicao korov. Cela predstava bila je osmišljena tako da utera strah u kosti preostalim stanarima u zajedničkom dvorištu. Iza žućkastih zavesa provirivali su komšija i komšinica za koje se borio Šipka, boreći se, istina, prevashodno za svoj krov nad glavom.

-Šta radi ovaj ludak opet? Pobiće nam decu zbog njega… – naglabala je nesrećna žena iza zavese.

Dok su odlazili bizgovi su vikali kako je plac njihov tako da se čulo do Žutog mora. Žuća je od straha pobegao pod raspalu prikolicu sa dva točka. Šipka je potrčao nazad u kuću, pravo u WC, i bez razmišljanja pružio ruku u šolju gde je stanje ostalo zamrznuto u momentu upada bande na plac. Sa kućnog praga lansirao je preko dvorišta prema govnarima ono od čega su sazdani i jednog od bizgova pogodio u predeo ispod obrijane lobanje, tamo gde se ljudima obično nalazi vrat. Ostatak ekipe dobio je samo po neke komadiće koji su kao geleri poleteli unaokolo. Nesvesni da su takođe zasrani cerekali su se i podjebavali pogođenog govnara. Ovaj se u besu otresao najvećeg dela govneta i potrčao prema Šipki. Starac se brže bolje zaključao u svoju straćaru, pa je pesnica umesto njegovog lica smrskala ionako trošna vrata. Dok je virila sa unutrašnje strane vrata, Šipka je istu tu pesnicu pomazio istom onom rukom kojom je gađao. Potpuno razjaren bizgov je nogom polupao prozor koji je bio blizu vrata. Tada se začuo zvižduk nitkova, kao kada se doziva pas, i bizgov je otrčao prema žutom BMW-u. Rečeno mu je uz grohotan smeh da je dosta i da će kući ići pešaka da ne bi uprljao auto.

Šipka je doveče ponovo povratio čaj koji je sam sebi kuvao na rešou i nit živ nit mrtav legao u krevet i zaspao.

Posle ponoći, kada su čak i zaposleni restorana Žuto more nestali sa radara, komšija iz zajedničkog dvorišta je isključio svetlo iznad svojih ulaznih vrata.

Sada već mrkli mrak ponekad je kvario srpasti žuti mesec, koji su oblaci skrivali i otkrivali. Komšija je hodao nečujno i u jedinoj ruci nosio šrafciger sa tamno žutom drškom. Došunjao se do Šipkinog bicikla boje žuči i gotovo nečujno mu izbušio obe gume.

– Prokleta izbeglice vrati se odakle si došao – promrmljao je nakon uspešno obavljenog posla.

 

(2015)