49 INSTRUMENTALS FOR A YEAR
#34 PIXIES – Cecilia Ann
album: Bossanova (1990)
49 INSTRUMENTALS FOR A YEAR
#34 PIXIES – Cecilia Ann
album: Bossanova (1990)
Neki čovek je iz čista mira pao na beton ispred kapije svog dvorišta.
Bilo je toplo te je nosio kratke pantalone i zato je odrao kolena.
Posle nekog vremena vratio se iz apoteke i flastere koje je tamo kupio zalepio je u obliku slova x na beton gde je pao.
Ljudi pričaju da užasno izgledam
pa dobro ja i jesam
i strava i užas
imam dečiji grudni koš u koji sam posadio cveće
za ukras
imam kuću u magli na ruralnoj periferiji
jedini sam glumac u seriji
imam devet odaja u kojima se vrši prodaja
duše i tela
putujem do grada
nikada nisam otišao sa sela
imam odaje u kojima svira svirepa muzika
imam lice iza kog stoji znak uzvika
zmiju, vile, čekić i brener
sam sam svoj majstor
sam svoj životni tener
imam prazan kameni kivot
kada pomisliš da neću
oduzeću joj život
na živo
neko bi trebalo da mi jebe milu majku
kada završim sa njom
neko bi trebalo da proveri adresu duplo ve duplo ve duplo ve devojčice dot kom
neko bi trebalo da nadgleda drumove
neko bi trebalo da kontroliše bolesne umove
da zabravi vrata i baci ključeve
neko bi trebalo da ukloni krikove, jecaje, šumove
neko bi trebalo da osvetli svu ovu tamu, tamu, tamu,
neko bi trebalo da ne pušta decu samu
Policija je bila na mojim vratima
sedeli smo na tremu i ćaskali satima
bili su ljubazni, uporni i glupi, glupi, glupi
sve vreme ljubav mog života je bila zaključana u šupi
ona tek treba da napuni trinaest
ona je glavna vest
najsjajnija zvezda na zakrivljenom crnom ogledalu
tiha kao zvezda Danica
moja druga kuća je u zadnjem dvorištu moje prve kuće
moja druga kuća je klanica
moja prva kuća je žuća nego bilo koja žuta kuća
nema lakih dokaza nema krupnih trofeja
samo cvetna aleja…
Ovo je istinita priča koja je bazirana na novinskom članku, pisanom po dojavi iz okruženja bliskog akterima kako se kaže, na rastanku, od anonimnog doušnika koji je jedino umeo da laže…
Neki čovek je išao niz ulicu.
Kada se vraćao takođe je bio na nizbrdici.
Posle nekog vremena dotakao je dno i nastavio dalje.
Senke se polako gube ili se nečujno preoblikuju. Nije sunce koje se uliva u otičući Dunav to koje stvara senke, tama je. Tama koja je sadržana iza zidina, tama koja nije oticala kroz uzane rešetke, rešetke kroz koje se mogla provući samo ruka. Ruka ka nebu. Neko se prekrsti. Baci opušak kroz rešetku na ulici i krene da se penje prema nebu. Na kraj. Na kran. Nadgledanje sa visine nisu izmislili ljudi, samo su preuzeli gotov model, matricu koja se učitava vekovima.
Senke se polako gube ili se nečujno preoblikuju. Sve ostalo je buka, ritam rušenja. Sinkopa. Nema dinamita, centar je grada. Mesto je obezbeđeno. Sve je najavljivano danima. Sve je već dato. I zemlja i Zemaljska kugla i kugla za rušenje i prašina. Prah i pepeo. Vatrogasci su spremni. Opušak se ugasio kao život, kada je dotakao vode kanalizacije. To verujem, nisam video. Vera se zasniva na neviđenom, nevidljivom, ne?
Sudije, oni koji presuđuju, sede na visini, ne toliko blizu neba kao onaj na kranu ali dovoljno daleko od prašine. Osećaj obaveze pokreće živote kroz scenografiju. Betonske kulise iz kojih su izbijene rešetke, prozori i vrata. Mrtvi uglovi nekada tuđih prebivališta ni danas neće živnuti, videti sunca, sve je počelo prekasno. Život se odvija prekasno. Buka ne stoji pred tamom, nego zajedno straše po okolini. Nema razloga za strah uveravaju nadležni sve je dobro obezbeđeno. Master-plan je iznad svačijeg komfora.
Zatvorska sirena se oglasi poslednji put kada je velika čelična kugla pogodi. Smrtni ropac nastane i nestane kao udavljen pod vodom. Dunav proguta sunce i nastavi siv. Na mestu zatvora, kome tu nikada nije ni bilo mesto, nići će hram, bogomolja, božja kuća, samo dok se sravni kulisa jučerašnjeg doma, u kome se najviše molila sloboda. Obezbeđenje koje je po cenu života držalo slobodu van ovih ruševina, palo je. Promenjena je straža. Inspiratori posvećenosti života neviđenom ustaće na ovom mestu, mestu ruševine. Vreme će proći ali ne toliko da se ne bi pamtilo. Zatim će biti svakako zaboravljeno šta je ovde bilo. Zaborav leči i ubija, pitanje je samo doze. Dozu uvek može i neko drugi da odredi.
Ko vodi tvoj karton?
Potreba da se bude vođen, u jednoličnom ritmu, na istom koloseku, zeva na porođaju, inkorporira se kao senka kada nestane, nastane, na suncu. Sunce je nestalo. Bubnjari bubnjaju, bubne opne se navikavaju, ruševine se slažu na način koji niko nije mogao da predvidi. Povećanje entropije se i vidi i čuje. Voleo bih da nisam jedini koji još uvek vidi i čuje.
U snu koji sam imao čuo sam glas kao senka kada nastane, nestane, i pitao me šapatom da li imam pitanja? Rekao sam da imam. Nudio je odgovore ali znao smo da je to san pa nisam verovao na reč. Nikada se ne molim, osećam entropiju kako pulsira u ritmu i kada se ne vidi i kada se ne čuje. Sve oko mene se dodatno komplikuje iz trena u tren. Vrteo sam se u prostoru i uvek sam se pitao ako se pustim gde ću završiti? Nikada nisam prestao da se pitam. Lagano se usložnjavam tako da juče više nikada ne mogu presložiti u danas, saznao sam kasnije.
Nestao je. Nestao je i san.
Svet i sveti, i svi presveti, bespomoćno zaluđeni vrte se u krug oko svoje ose, vozeći kran koji je bliže nebu i koji može da ruši. Jedna čelična kugla, jedno srce, hladno, kao opušak izgubljeno kroz rešetke, na ivici puta. Na ivici Mlečnog puta. Voleo bih da je istina da ako je sreće mnogi toga ne postanu svesni. Nema goreg saznanja nego da je projekat uzaludan.
Projekat hrama govori u prilog komforu. Predimenzionirane katete pre svega, dijagonale koje otimaju dah iz pluća. Šta je jedan dah za ceo jedan život. Samo mi ne oduzimajte poslednji dah, za njega preuzimam potpunu odgovornost.
Kao gravitacija, ta divna premisa kosmosa, i Zemlje u njemu što vuče na dole, savija ka zemlji, obara na kolena, nevidljiva kao verovanje, verovanje koje se ne može uhvatiti rukom ali i pored toga zahteva pažnju. Takođe zahteva slobodu pod ključem, neku vrstu privremenog zatvora, kako bi stepen neuređenosti bio što manji, bliži apsolutnoj nuli.
Tako hladno.
Zato će zidovi biti debeli i hladni. Kamen će da odbija sunce svojom belinom a rešetke će biti nevidljive, shodno pravilima kuće. Fasada pada, rašće nova fasada i mene više ne zanima stvarno šta to stvarno donosi, imam problem što vidim sebe kako prolazim.
Iz čekaonice napuštene Dunav stanice, kada glavu okrenem na drugu stranu, vidim ponekad voz koji prođe. Za putnike koji bi gledali u mom pravcu ova predstava iza mojih leđa prekratko traje. Uvek nedostaju minuti, sati, dani, nedelje, meseci, godine, ali tada je obično već kasno.
Ulazim u voz po ko zna koji put i ponovo nestajem, nastajem kao senka kada nestane, nastane, u unutrašnjosti vagona…
Više nisam putnik na ovom putovanju, ja sam putovanje.
49 INSTRUMENTALS FOR A YEAR
#33 PINK FLOYD – Interstellar Overdrive
album: The Piper at the Gates of Dawn (1967)
Neki čovek je čitao priču u kojoj je glavni junak na poslednjoj strani izdahnuo.
Čovek je zatvorio knjigu i zaspao.
Posle nekog vremena čovek je postao glavni junak nečije priče.
49 INSTRUMENTALS FOR A YEAR
#32 WEEN – A Tear for Eddie
album: Chocolate and Cheese (1994)
Neki čovek je bio veoma star.
Vremenom je ogluveo a vid mu je izuzetno oslabio.
Posle nekog vremena zaboravio je kako se zove.
49 INSTRUMENTALS FOR A YEAR
#31 FLEETWOOD MAC – Albatross
album: English Rose (1969)
Bio je to glomazni humanoid sa paralelopipednim oblikom glave, licem mešavine molosa i puga i frizuricom kao Vileda zoger. Za sobom je vukao cisternu pijaće vode otrgnutu sa Mack postolja na točkovima. Bes mu je kuljao nazalnim otvorima u koji se mogla sakriti cela ekipa Tampa Bay Buccaneers-a. Zubi su mu škrgutali kao drobilice kamena u nekom kamenolomu u Nevadi. Brutalno je gazio sve pred sobom, zlatni Escalade je postao tortilja, crni Suburban pljeska, zeleni travnjaci kupus salata. Zadesi li mu se neki čovek na putu postajao bi so ili biber. Bila je nepodnošljiva vrućina na Floridi, pakao u malom, temperatura 99 stepeni Farenhajta, vlaga 99.9%, nigde daška vetra, podne. Zliborg je stao. Brzo se iz prsta veličine Cesne pojavila robotska ruka ne veća od ljudske, odvrnula je slavinu na cisterni i pustila svežu vodu u pseću činiju.
Vudi je mrzovoljno provirio kroz otvor na kućici i vratio se u senku da nastavi da sanja kako sa svojom malamutskom braćom vuče saonice po ledu Aljaske.
Neki čovek je imao psa.
Pas je doživeo duboku starost ali nije umro prirodnom smrću.
Neki čovek je bio prinuđen na eutanaziju da pas ne bi patio.
Zato je patio neki čovek.
Posle nekog vremena neki čovek se sećao samo zabavnih trenutaka provedenih sa svojim psom.