Month: September 2015

IZMEĐU SEĆANJA I ZABORAVA UVEK BIRAM…

Bio je 19. decembar. Sišli smo do obale. More je bilo nemirno ali mornari su bili bez brige. Hodali smo po doku, daske su mirisale na sirovo drvo, mirisale su na novo. Pustila mi je ruku i okretala se u krug. Izmamila je sunce kroz oblake, makar na sekund. Njena kosa boje bakra upila je jedan zrak i sakrila ga za veče. Rekla je kada smo stigli do kraja – Hoćeš li se zauvek sećati početka? Imao sam sa sobom papir i olovku pa sam zapisao njene reči. Ruke su mi se tresle.

Bila je zima. Skoro. Sišli smo do obale. Hodali smo po doku. Daske su škripale pod našim nogama. Pustila mi je ruku. Oblaci su ličili na raspuštenu kosu koja je padala u more. Pamtiš li još uvek? – okrenula se i rekla. Imao sam fotoaparat sa sobom i uhvatio sam taj njen okret. Prsti su mi se kočili.

Bilo je ledeno. Sišao sam do obale. Hodao sam po doku. Neke daske su nedostajale. Imao sam kameru sa sobom. Postavio sam je na stativ. Snimala je prazno nebo i prazno more.

SVA PITANJA SU DOZVOLJENA A NEKA I NISU

I dalje tako, kada završim, dobro je, istopiću sve… Odavde, ako nisi siguran, shut up… To je teška budala, stvarno da ti kažem, bio sam spreman i da se pobijem, tek onda… Da srušim Beograd… Prestanite! Sa druge strane pokušaće, razni paketi, do’ro… E da vidimo ko je takav, ta torba je nikakva… Nešto kraće, strogi su… Žive bez svesti, prekidam stanje, beži, nisam te video i finansijski te podržao… Kada znaš i uspelo je, nagrada znači… Idem u dva, okovratnik, pevaj, evo, evo, evo… Anorgansko… Pa se razmile svi, okreću se, takoreći izazov… Velike smrti ćuti i trpi, isprane haljine, oprosti, izmakni ciglu, do babe… Keva to oprosti… Pokrivao sam brata… Reci ti predsedniku da nema odbojke, da su samo suvi, stani, stani… Da se naviknem, na železničku, da je radni dan u subotu, jeb’o im pas, čovek je popizdeo seda u kola, vratiće se, zeleni kera plaši dete, imaš za cigare, oci… Trotinet ide kao sonet, za nove igre, Bavarsku, igrali smo, stvorili se… Molim vas skoncentrišite se, Aleksandre, Aleksandre, zaustavite se! Zove tu, četrnaest karata, šefe zna ona… Šta sada, izvođaču, danas, moderne… Promeni lice, šezdeset osme, pravda je spora ali homoseksuel… Nemoj da mi signaliziraš, otvori, država, zapad, reforme kada bih imao samo, nemoj Aleksandre… Hajdi! Nećemo u rat, ženski, koči, nemam vremena, vataj, cepa mene, meni ta maksima, državna institucija… Kada vidim ispred vrata, tako snažno, na mestu pogođeno, četrdesete, do punk i oi! Tačno bez krvi i još do šezdeset osme, šta bre prozivaju, evo keca dajem, mali, noći… E jesi ti gore, tvister, ‘de sam bre, ne čitam novine, sedam u restoran, u novinama onaj što je najeb’o… Ajde jedi govna, donesi sa terase, u poslednje vreme, u kakvo… Sidro iz velikog grada, ne verujem, znači danas hoće… O’ladi me, khm, khm, skaču pilule, komunističku, napraviću sokak kad dođem, čekao je… Molim? Sa svojim studentima, jeste, astronom, kada vidiš… Skijaški kostim, svi sa trga, ostala garaža, ima silno da se, radijski… Samo pitam, imam! Zovi o prevenciji, za sedmu, bitte, ne znam ni o čemu pričam… Razvojni seljački proizvodni, prvi rod, solidarno… Da li si im pokazala kanjone… Imaš šezdeset osam a la’eš… Nisam klao, znači da je, ona je zato što je kivna, mali Kalemegdan… Daju njeni mama i tata, ćerka još uči da govori… Ako ikada prestane, nestane…
Ima li pitanja?

 

NASTAVIĆE SE…

BOLJE BI TI BILO DA SI U BITI BOLJI OD BULJE…

…pa opet…

…neke bulje uz malo vežbe se dovedu do guze, bolje propišati krv nego propišati suze, znoj, ili likvor, bolje biti MC Niggor nego Dr. Igor…

…a takođe je bitno i ne biti doktorka Olja…

…pa opet…

…bolje biti bitna drolja nego zolja sa Homolja, mada ni insekt koji leti nije toliko loš pravac ili smer, kuda ići, ipak bolje je biti i lep, pametan i dobar, nego jebena glupa zver, ako si već borac, worrior, bolje biti Stiv nego biti ker…

…pa opet…

…bolje je biti čak i ker nego rasni pas, rasista, bolje biti spa nego biti spas, ceo život tražiš svoje s, srce, sviraš kurcu jedno isto kao jebeni basista, bolje biti imetak nego kada ti i nedostaje, bolje biti nešto od čega se još luđi postaje…

…pa opet…

…bolje biti makar malo lud, paziti svoj ud, ludost ludost ali i hrabrost, majka je u sobi zaboravila kost, to nije pile to je kraba, bolje biti hrabar nego biti dabar, bolje biti dobar nego biti grobar…

…pa opet…

…bolje biti i grobar nego biti grob, bolje biti globa nego jebena zla kob, bolje biti obrijan nego biti star, bolje biti hulja nego čmar, odnosno, da kažem, bulja.

PAS SE RADUJE I KADA NEMA REP

Trebalo mi je vazduha da bih viknuo da se gušim ali nisam, niko to ne bi čuo. Otvorio sam prozor i napravio jedan duboki udisaj. Bio je isprekidan bolom širenja grudnog koša. Kada trule sve stvari imaju tendenciju da se skupljaju.

Napolju je padala kiša i smrdela je trulež sa ulice. Možda su mačke udavile pacova i ostavile ga pored đubreta ili su psi udavili mačku i ostavili je pored pacova. Ne znam više ni sam, zaudaralo je pa sam odmah zatvorio prozor. Natrag u sobu iz koje nisam izašao ceo dan. Kretanje po zamišljenoj liniji, kuhinja – fiziološka potreba, soba – fiziološka potreba, kupatilo – fiziološka potreba. Fiziologija sporog umiranja ista je kao i fiziologija brzog življenja, moraš jesti, moraš spavati, moraš ići u WC. Jedino ne moraš raditi. Tu počinje patofiziologija. Ne znam kako ne mogu da dišem kada već ništa ne radim. Da li je do zatvorenog prostora? Nije. Vazduh mi nedostaje i kada sam na vazduhu. Retko izlazim ovih nedelja. Deprimira me svakodnevnica, kako ona suncem osvetljena tako i ona neonska. Sve teže dišem vani. Dobijem napad i ne mogu da se odbranim.

Pre otprilike tri meseca bio sam izašao, po noći, do raskrsnice, samo da udahnem. Kiša je prestala te noći posle celodnevnog pritiskanja. Dole na izlazu na kružni tok, u nekoj rupi čuo sam štene. Bespomoćan lavež iz šahta natopljenog kišnicom i smećem trošio je vlažan vazduh te noći. Mali se pas borio za kiseonik koji mu je bio neophodan za svaki lavež koji izlane. Bili su to krici upomoć. Mogao je to i niko da ne čuje.
Malo ljudi se muvalo po skveru, svi uglavnom ignorišući pseto ili mu pak dobacivši jedno JAO ili JADAN. Trebalo je te večeri, bio je petak, stići pobeći od radne nedelje, poništiti sebe, zameniti lice naličjem i probuditi se sutra. Ili nikad.

Sišao sam u šaht i izvadio malu nesreću. Bio je mokar i smrdeo je na fekalije. Nije imao rep. Odneo sam ga kući i okupao u kadi. Voda koja je odlazila, podno jednog onakvog šahta u kom je do malopre molio za život, bila je siva. Kada sam završio, posušio sam ga peškirom i dao mu paštetu koju sam otvorio tog jutra. Bio je radostan što me ima a meni je bilo svejedno. Ionako ga ne mogu dugo zadržati.

Moje disanje se stabilizovalo kao rukom i veče sam proveo bez napada gušenja. Čak sam i sanjao jednu devojku duge crne kose koja joj je padala preko lica. Taman kada je htela da skloni kosu i podigne glavu da se upoznamo, trgnuo sam se kao da je tu stvarno kraj.

Sledeće nedelje sam morao neplanirano da se okupam. Zatim sam izveo psa u prvu šetnju. Dobro je prihvatio pertlu oko vrata kao ogrlicu i kaiš stare torbe kao povodac. Ponosno se švrćkao niz ulicu u kojoj je mogao da skonča. Bio je poslušan za jednu paštetu dnevno i čašu jogurta. Radovao se što je postao pravi pas a ne leš koji će razvlačiti mačke i pacovi. Iste večeri bez pogovora je prihvatio i unutrašnjost kožne torbe koju sam isprva zakopčao skroz. Istog trena mi se poremetilo disanje, sledeći udah nisam mogao da izvedem propisno, bacio sam torbu na pod (zajedno sa psićem) i seo na stolicu u hodniku. Brzo sam posegao za patentom i otvorio mali prorez za vazduh na torbi. Kuče me je pitalo pogledom šta nije u redu i ponovo se radovalo (u torbi) kada sam ustao (znači sve je u redu).

Prošlo je nekoliko nedelja a pas je i dalje bio sa mnom iako se naše sudbine samo na kratko dodiruju. Takav sam osećaj imao. Takođe sam znao da treba još da držim uz sebe. Šetnje su se produžile ali i dalje bez svrhe.

Negde u to vreme kiše su se proredile a noći svežije i primamljivije za pluća. Izašao sam na skver. Vazduh je bio redak i sladak, lako se disao i veče je počinjalo da dobija smisao. I tamu. Ušao sam u prvi tramvaj koji vozi na periferiju i kupio kartu u jednom smeru, do kraja. Vozač nije posumnjao u sadržaj torbe. Mališa je s početka tabanao po drvenom dnu torbe ali bi se brzo smirio.

Poslednja stanica tramvaja bila je početna stanica prigradskih linija te je zato uvek bilo ljudi, čak i u kasne sate. Seo sam u park koji je gledao sa visine na ovu malu dnevnu raskrsnicu užasnih sudbina. Izvadio kučence iz torbe i navukao mu pertlu oko vrata. Bio je srećan što je van torbe i što će ponovo biti pas, vezan, doslovno, za svog vlasnika (starim kaišem od torbe). Veran. Naivno veran, ali kako se poverenje drugačije i daje nego bezuslovno?

Krenuli smo u šetnju. Nisam imao nikakavu konkretnu zamisao. Tamna je noć i to je dovoljno za početak. U plućima nema svetla. Tama se mnogo lakše udiše.

Hodali smo po obodu parka, brežuljku koji je okruživao dve okretnice. Jednu za svetla grada, drugu za tamu predgrađa. Gledao sam dole u slabo osvetljene figure. U jednom trenu figura u drugom silueta u trećem samo senka. Adrenalin je širio moje bronhije koje su nesmetano propuštale vazduh čak i crne čestice smoga i prašine u moje alveole. Napor nadbubrežne žlezde zbog onoga što bi tek moglo da se desi. Uzbuđenje pretpostavkom čina. Podizanje zavese. Najava uvertire.

Kučence je švrljalo levo-desno kao da je sve u redu, bez pretpostavke o sopstvenoj sudbini.
A sudbina psa spašenog tek nešto više od tri meseca ranije je bila nepredvidiva.

Nešto što je isprva izgledalo kao obična senka krenulo je korak dva prema nama do podnožja zemljanog uzvišenja. Obratilo se psu na nekom jeziku koji nisam razumeo. Usled sledećeg približavanja od korak dva glasovi su postali jasniji ali meni i dalje nerazumljivi. Međutim senka je dobila oblik i sada je bilo jasno da je to devojka koja čeka ponoćni autobus za nigde. Zatvorio sam usta i počeo da dišem samo na nos što vrlo retko radim. Utišao sam sebe.
Ona se popela do mene da pomazi psa i sada sam mogao da vidim i njenu figuru. Zakoračio sam na kosinu kako bih se našao ispod nje i kako bismo bili što bliži po visini. Crna kosa joj je pala preko lica kada je čučnula da bi bila što bliže kučencetu. Pas se naravno obradovao. To je bilo jasno i na slabom svetlu. To je bilo jasno iako nije imao rep. Takvi su psi. Devojka je jednom rukom pokušala da skloni kosu iza uha ali joj je sa drugog ramena torba skliznula u prašinu. Tada mi je postalo jasno šta će sledeće desiti. Ponovo sam otvorio usta, počeo da dišem sve dublje i dublje ne mareći za zvukove koje sam možda stvarao. Privremeno sam ogluveo. Osetio sam snažan i brz priliv krvi u slepoočnice i dok je ona sada već uspešno sklanjala svoju dugu crnu kosu iza uha i pomerala usne na bledom licu ukrašenom svetlo plavim očima, verovatno govoreći nešto, dok je pas skakao na njene sada ispravljene noge i ostavljao prašnjave tragove šapa na njenim crnim pantalonama, dok su ljudi na stanici čekali da se i njihov dan završi u nekoj pustari, dok je ponoćni autobus napuštao svoje parking mesto u istoj toj pustari žureći po one iste ljude, dok su zvezde u pustinji neba slale svoju mrtvu svetlost ja sam zažmurio i pružio ruku prema svojoj devojci iz sna. U prvi mah sam osetio nešto u prstima, neki otpor, trenje, krckanje ali ubrzo pod prstima sam prosipao samo fini crni prah, jedan od onih koji bi mogao da vas uguši. Udahnete i kraj. Ekspirijum izostane. Otvorio sam oči a figura od crnog talka se prosula tu preda mnom u sivu prašinu.

Pas je i dalje bio srećan. Sišli smo ponovo u park. Oslobodio sam njegov vrat pertle i bacio kaiš. Potrčao sam prema nasipu koliko su mi pluća dozvolila. Prodisao sam. Verujem i da je nesreća trčao za mnom, možda je mislio da je to deo plana za večeras ali ja nisam imao nikakav plan. Zafrljačio sam torbu u vodu. Nisam se okrenuo, gledao sam pravo i kada sam skočio u reku i kada sam plivao prema mostu i kada sam nizvodno izašao na obalu. Trčao sam još malo prema kući a onda su pluća počela da posustaju i pred sam skver su me ponovo izdala. Uhodao sam u stan kao uhoda i pao u hodnik.

Tri meseca kasnije vozio sam se ponovo tramvajima na njihove periferne stanice, na sve sem jedne. Razgledao sam. Nisam imao nikakav plan ali sam se nadao da će nešto već otvoriti moje bronhije, odlepiti alveole jedne od drugih.

Ništa se nije dešavalo.
Na jednom od tih praznih izlazaka na ivicu grada, na ivicu mojih respiratornih mogućnosti, ponovo sam začuo lavež nekog novog bačenog šteneta.

Izvukao sam ga iz sigurnog groba i poneo kući.

Lako se moglo reći da se radovao. Uskoro ćemo moći i u šetnju.