… veoma spor dan
Pre nekoliko milijardi godina desila se jedna stvar i desila se jako brzo. Nastala je naša vasiona. Iz jedinstvene sažetosti počela je da se širi. I danas se širi. Kako se svemir brzo širi tako se duh ljudi usporava. Usporava se do tačke zajedničke smrti, nemerljive fizikom, vremenom a ni u mislima.
Kako se vasiona brzo širi bežeći od ljudi tako isto ljudi pokušavaju da se uspore i stignu do nule pre nego li svemir do beskonačnosti.
Mi ljudi pokušavamo da se otarasimo tolikog prostranstva tako što težimo brzinom većom od one kojom se vasiona širi da se usporimo do nestanka sa lica planete Zemlje. Svojim konačnim nestankom izbrisaćemo i svaku svest o vasioni. Ko će da misli na vasionu ako mi više ne budemo postojali( verovanje o drugom obliku inteligencije ne menja stvar jer nikako da dodjemo u kontakt sa njima)? Ako ne bude nikog da gleda, nikog da sluša, nikog da istražuje sve te planete one će postojati samo za sebe.
Ne zavaravajte se da se danas brže živi nego ranijih vekova. Sve je sporije. Sami smo sebi stvorili opsenu unutar koje naše biće istinski tuguje koliko i priroda koja nas okružuje.
Priroda, verujem, isto ima dušu kao i mi. Moralnu, tihu, svrsishodnu i sveprisutnu; što zaboravljamo iako smo kao ljudi usrećeni razumom kojim prirodu pokušavamo da dokučimo. Razumom bi mogli da uživamo u duhu prirode. Mogli bi da tražimo još, da istražujemo…
Postavljanjem još nepostavljenog pitanja bliži smo odgovoru koji do tada nije postojao. Njegovim odgonetanjem javiće se želja za novim nepostavljenim pitanjem čijim odgovorima ćemo postaviti nova pitanja. I kao što se vasiona širi u svim pravcima tako bi se i naše radoznalo biće širilo.
Ne samo da se ne zanimamo za nešto novo već su nam i sve prisutne rukotvorine nezanimljive da moramo jako brzo da se bavimo njima da nam ne bi dosadile. Takav pristup daje nam moderan prizvuk u životu, brzom i raznobojnom. Ljudima je sve u životu ustvari postalo ili crno ili belo, tako da su boje koje uglavnom gledamo nijanse sive. Ne mislim naravno na celokupnu populaciju ali verujem da drugačijih ima koliko zrna soli u pustinji. Ne vide se u pesku pustinje, pustinja je i dalje oker i nikad neće biti dovoljno slana, da peče jezik. Uvek će biti sve više i više peska dok sam sebe ne zatrpa sopstvenom prašinom.
Primetio sam da kad hoću nešto da kažem to uvek pokušavam brzo, samo da bih rekao što više iako je bitnije to šta i kad bih trebalo da kažem. Govoreći često grešim a nisam ni jedini. Imam osećaj kao da gubim moć govora koji su ljudi polako hiljadama godina sticali. Isto tako polako sada taj govor gubimo na putu ka brzom životu. Protivno svemirskom ubrzavanju idemo ka trenutku kada će sve oko nas da (ne)stane.
Brzina ljudskog duha je obrnuto proporcionalna brzini širenja vasione.
Zato volim da pišem.
Koliko god brzo mislio nikad neću naučiti tako brzo da kucam. Koliko god grešio uvek ću moći da se vratim u tekst i uradim prepravke. Siguran sam da je brzina kucanja prava brzina, veća od nule a osetno manja od moderne. Brzina kucanja je lek za sporu dušu. Pri toj brzini dajem sporoj duši dovoljno vremena da se izvuče iz ljušture i ostavi makar kratak sluzavi trag.
25. jul 2008 22:37:56 | (3) komentara
odlichan tekst…
trej, u 26. jul 2008 13:05:45
zaista istinita prica ,da smo postali tvrde ljusture iz kojih puz tesko izlazi…
Denni(Neregistrovan), u 22. oktobar 2008 23:25:07
hehe, i tvoj od prvih tekstova pa o brzini.”Priroda, verujem, isto ima dušu kao i mi. Moralnu, tihu, svrsishodnu i sveprisutnu; što zaboravljamo iako smo kao ljudi usrećeni razumom kojim prirodu pokušavamo da dokučimo”ovde sam se samo nasmejala, što zbog moralne duše i tihe pride toliko i zbog toga kakav je blagoslov razum, u menE je duša malkice neverovatno mnogo kompleksnija a razum mi je izvor blagodeti u super retkim prilikama.
manifani, u 14. decembar 2010 0:20:15