Toga jutra koje se po mnogome nije moglo razlikovati od prethodnog, ili nekog trećeg proizvoljno odabranog jutra druge polovine ovoga života, što kaplje iz mene kao iz pokvarene česme iznajmljenog stana, dva gospodina u zimskim kaputima su se pojavila na mojim vratima. Mogao sam između njih u radnoj sobi, osvetljenoj samo dnevnim svetlom prigušenim kišnim oblacima, da vidim Anu, koja je držala na poslužavniku moj doručak. Krupne suze slivale su se niz njene okruglaste obraze i padale u dekolte. Mali crni hrapavi krst sakrio se između njenih velikih belih mekanih grudi, orošenih suzama. Odmah sam znao šta je u pitanju; i pre nego je jedan od njih hteo da izda nemo naređenje trzajem glave, pokupio sam najosnovnije i krenuo sa njima.
Mogu li da ponesem jednu knjigu sa sobom? – pitao sam.
Ti slobodno ponesi i kofer knjiga ako hoćeš, ali mi ćemo ti vezati ruke. – učinilo mi se podrugljivo je odgovorio manji gospodin koji se upinjao da izgleda bitnije od onog drugog.
Moliću se za vas. – procedila je tiho Ana, a ja sam prošao toliko blizu nje da sam mogao osetiti miris kuhinje u njenoj prirodno riđoj kosi i mogao sam u trenutku, da je vreme stalo, izbrojati sve pegice na njenom porcelanskom poprsju.
Na ulici je bilo ledeno, iako nije zima, iako nije padao sneg, ali kiša je bila toliko uporna da je i najvrednije građane zadržala među zidovima, ispod nepromočivih svodova plafona. Nigde nije bilo nikoga. Čak su se i prijateljice noći skrivale po dahtajima ugrejanim istrošenim i neurednim hotelskim sobama.
Na stanici tramvaja na kojoj sam probdeo dobar deo druge polovine svog života, tramvaj je samo na nas čekao. Vozač je bio skriven ispod stabla na ivici stanice, dimio je cigaretu uprkos kiši i pio iz metalne šolje nekakav napitak koji se pušio. Kada nas je video odmah je ugasio cigaretu u svom napitku, iako je sve oko njega bilo pod vodom, i prosuo ostatak iz šolje, zajedno sa opuškom, a zatim je obrisao maramicom. Pri ulasku u tramvaj video sam da je to ustvari žena, ošišana kao muškarac, širokih ramena i neprirodno uzanih kukova. Krajičkom oka je sažaljivo pogledala u mom pravcu.
Krenuli smo ubrzo i zapamtio sam da nismo stajali ni na jednoj stanici. Tramvaj se ljuljao levo desno gazeći šine ka periferiji koje su za nama nestajale. Mogao bih se opkladiti da kroz ove delove grada nikada nisu pružene tramvajske šine, ali mi smo tuda već uveliko jezdili. Mogao bih se opkladiti da ovi delovi grada nikada nisu obnovljeni posle bombardovanja, ali zgrade su bile jasne, ulice i bandere postavljene, kiša i drveće prirodni, smeh devojaka koje odlaze u fabriku tekstila zavodljiv.
Video sam i jednu pokislu crnu mačku.
Za vreme vožnje nismo prozborili ni reč, a meni je prećutno bilo dopušteno da stojim iznad svojih pratilaca i gledam kroz prozor. Gledao sam orgije senki u naselju, koje su sve od reda odavale utisak usiljenog i izveštačenog prizora koji se nikada nije ni desio. Onda bih akomodirao sočivo, pa bih gledao kapljice kako se slivaju niz prozorsko staklo, skupljajući jedna drugu kliznu u nepovrat.
Stigli smo na okretnicu koja se nalazila u srcu kamenoloma, na samom dnu ogromne dinamitom razorene rupe u brdu, kojeg se uopšte ne sećam ni u okolini grada u kom sam proživeo drugu polovinu svog života, mada istina je da južna predgrađa nikada nisam ni posetio. Onaj koji nije bio važniji od dvojice ostao je u tramvaju sa ženom vozačem, i kada smo moj pratilac i ja kročili sa platforme, nestao je u oblaku prašine iz kruga, istim putem kojim smo i dospeli ovde. U centru najnižeg nivoa kopa je bio postavljen beli kamen osmougaonog oblika sa nekoliko okrnjenih ivica. Kada sam mu se približio, mogao sam videti crvene tragove krvi potamnele od prašine.
Klekni ovde i stavi glavu na kamen. – mirno ali samozadovoljno mi je rekao mali čovek, dok je ispod kaputa pokušavao da oslobodi metalnu šipku sa kukom na vrhu, nalik onoj koja se koristi kao poluga za pokretanje velike drobilice kamena koja se videla iza nas. Prislonio sam obraz na topli kamen i mislio na Anine velike tople pegave grudi. Video sam uvaženog gospodina kako je zamahnuo, i taman kada je odlučio da mi smrska lobanju…
Uhvatio sam iz sve snage šipku rukama.
Bila je hladnija nego što sam mislio.
Ali ruke su mi bile vezane za tu hladnu metalnu šipku koja je bila jedna od trinaest koje su nosile uzglavlje kreveta. Satenske trake za kosu, dobro upletene i čvrsto zategnute, donosile su trnce u moje blago otečene šake. U slabo osvetljenoj, istrošenoj i neurednoj hotelskoj sobi potkrovljenog svoda, vlažnoj i zagrejanoj celovečernjim oslobađanjem toplote dahom, mogao sam, pored malog krovnog prozora po kom je dobovala jaka kiša, da vidim Lanu kako sedi na koferu i čita knjigu koju sam joj doneo iz stana. Jednu od onih knjiga koje se više gledaju.