Čekao sam momenat da se pokretne stepenice pokrenu. Bio sam nepokretan. Nepokretan kreten, rekao bi neko ko bi gledao sa strane, jer dok se stepenice nisu pokrenule mogao sam da savladam taj sprat koji je preostao. Ne, ja sam čekao. Da me je neko ćušnuo da se sklonim verovatno bih krenuo da preskačem po dva nepokretna stepenika pokretnih stepenica. Međutim svi su mirno čekali, tamo gde su se zatekli. Niko nije žurio, svi su bili zaleđeni u mestu. U mestu sadašnjem, vreme prošlo. Davno prošlo vreme. U nedostatku sebe vreme je nestalo. I prestalo. Prestalo je da postoji. Dakle, u ovom bezvremenom momentu na nepokretnim pokretnim stepenicama bila je ispisana jedina istina koja mi je ostala.
Ni ja ne postojim.
Ne zato što ovo nije veliki tržni centar koji obično vrvi od ljudi i mesa, i ne zato što svi ti lepi ljudi oko mene lepo gledaju svoja lepa posla, kako da uzalud potroše svoje vreme, već zbog činjenice da su se pokretne stepenice pokrenule. Bilo je to zapravo spiralno pokretno stepenište, uzano, samo za jednog, bez kraja i početka ali sa udobnim gumiranim držačima za ruke. Kao u tržnom centru. To je sve što sam imao u rukama na ovoj beskonačnoj džinovskoj burgiji koja se uvrtela u moju glavu. Sve je to u glavi, sve te glavobolje i glavolomke. Ne, nije mi se zavrtelo od spiraliranja. Mogao sam natenane da odgledam početak filma u kome čekam na pokretnim stepenicama. Gledam da me neko, bilo ko, uračuna. Da računa na mene. Gledam, a slepi zovu gluve da ih vode i sudaraju se sa njima.
Gledajući tako oko sebe ugledam nju. Sledećeg momenta je već držim u naručju na krovu tržnog centra, ne čujem njene reči ali se divim kako prelepo izgleda dok njeno lice, koje ne pamtim, upija zalazak Sunca. Spustim njenu glavu na svoje grudi, mazim je po kosi i zaljubim se. Zaljubim se u sebe jer sam je spasao.
Ona bez mene ne vidi gde je.
Ne vidim da se pokretne stepenice još nisu pokrenule. A kada se stvarno pokrenu, otići ću na krov tržnog centra da gledam Sunce koje zalazi u more ljudi koji čekaju.
Čekajući Govnoa.
Lele, šta li je skrivio Beket gospodin Semjuel?
… i da se zaljubiš…. u sebe
Čudna je izmišljotina sugestivni san, pa opet ima nekih koji prave još veću priču od toga. Davati sebi na značaju ovde je daleko od fokusa a u funkciji isticanja beznačaja i vuče se još od zmajeva i telegrama.
Prepustio sam se… jer ako sada nesto “proracionalizujem” upropasticu post.
Pesma.
Je l’ Pesma. trebalo da bude link do neke muzike ili je to samo sublimirani utisak?
Sublimiran
U nedostatku sebe vreme je nestalo. Genijalno. Bezvremenski fragment može se uklopiti u snove
Ih sad, gejnijalno, mojne ću da pocrvenim kao ruža(n).
Uklapam, uklapam, rasklapam i sklepam, ups, sklapam…
Dok ne skapam.
dobro je da si jos na prvom spratu pokretnih stepenica nepokretan. Ima svaka robna kuca po nekoliko spratova do krova. Spiralno nepokretan ides na gore, a mogi se spustaju na dole a opet su nepokretni.
Dobro je da lirski subjekat ima nešto makar na vidiku. Uvek.
Sto posto sam bila sigurna da samovde nesto napisala. Izgubilo se na nepokretno pokretnim ili stepenicama ili u prostoru i vremenu.
MG, uvek na vidiku, nikada na dohvat ruke…
“bolje da ne gledam mozda sam stvarno unutra”
‘šta ti je to u torbi draga, da nije muž?’
Blago lirskim subjektima koji završavaju (ili počinju?) u tvojim pričama.
Svim blago?
Uh, to bi značilo da nisam pročitala ništa što si napisao. Ovim ženskim, na njih sam mislila.
A što joj blago? Ovde je objekat lirskog subjekta… Mada znam neke žene koje to pali…
Šta ima loše u tome biti nečiji objekat, pogotovo kad zalazi sunce?
Ne znam šta bi rekle čitateljke (pazi rodno ispravnu reč) koje se zalažu za rodnu ravnopravnost…
Hmm, nigde nisam rekla da je objekat nužno suprotnog pola. ;)
Biti nečiji objekat zarad višeg cilja je potpuno opravdano, čak i poželjno, ali to je samo moje mišljenje.
Nisi ti rekla ali likovi u priči jesu, a o njima smo počeli…
Tačno, ali….
Postaje mnogo komplikovano udeliti ti kompliment, a to je bila prvobitna zamisao.
A to bejaše kontinent? Pa hvalaš…
Japs, veličine Australije.
Tamanka.