maketa

VAŠKE SU DANAS MOJI JEDINI I NAJBOLJI PRIJATELJI

Verujete li da je svakome od nas rođenjem predodređen život?

Neko je rođen da bude pekar, neko da prodaje sreću, neko sa velikom metalnom alatkom hoda kilometre i kilometre tramvajskih šina čisteći nakupljeno đubre u šini, a onda sve to ponovo za drugu šinu. Neko je rođen da bude lep, neko da bude kao od stene odvaljen, neko veliki a neko mali.

Mene od kada pamtim sopstveni lik život nije mazio.

To je moj usud.

Moje predodređenje je nesreća.

Listajući stare albume, još od malena primećujem zlosrećno okruženje, nemerljivu paletu nijansi sive koje su ujedale crno-bele fotografije.

Na primer, sećam se, da sam bez ikakvog fiziološkog razloga prohodao tek sa tri godine. Roditeljima iz nekog razloga nije smetalo da se toliko dugo vučem po prašini.
Kada sam stasao za školu, mada glagol stasati je pogrešan izbor za dete od jedva dvadeset kilograma, dobio sam ogroman ranac napunjen knjigama. To mi je moje breme od ranog detinjstva na realan, životni način pojasnilo metaforu slomljene kičme.

Vrlo rano u svom životu sam postao beskičmenjak.

Sa početkom škole pritisak iz spoljašnje sredine koji sam do tada trpeo umnožen je sa trideset. Najmanji i najslabiji uvek sam bio predmet sprdnje a zlo iz okruženja činilo je da se osećam još manjim nego što sam zapravo bio.

Mali me je, sećam se tačno, prvi put nazvala majka, kada sam takođe prvi put išao u bioskop. Na programu je bio film DRAGA SMANJIO SAM DECU. Nije mi bilo teško da to upamtim za ceo život. U školi sam kasnije to ispričao nekome za koga sam mislio da mi je drug, gotovo poverio, kao tajnu, a taj je razglasio. Svi su mi se smejali iako nema ničeg posebno smešnog u tome, iako su svi tih dana išli da gledaju taj film.

Na ulasku u pubertet, umesto da napredujem, nazadovao sam, ali to nikoga nije brinulo. Svi su oduvek bili prezauzeti sopstvenim životima. Sistematski pregledi su se obično odvijali tako što bi doktori samo kontrolisali grudi devojčica. Medicinske sestre su pak samo nekim dečacima tražile fimozu.

Na regrutaciji mislim da jedni nisam skidao gaće jer je kapetan prezadovoljan mojim nedostatkom dimenzija uskliknuo:

– Ovaj je savršen za novi prototip tenka! Vodite ga!

Po prvi put sam se osetio značajno i mislim da sam u toj njegovoj kancelariji porastao koji centimetar. Međutim prototip koji kapetan gurao je prvo stopiran a onda i povučen iz dalje izrade kako je dragi kapetan smanjen. Naime, pročulo se da je vojna vozila koristio kako bi svom šuraku prevozio kupus sa njive na pijacu.

Tako sam i vojsku završio potpuno nezapažen. Niko nije primetio moje dalje umanjenje. Izašao sam posle devet meseci, kao iz neke čaure, opne, kao iz neke hibernacije a svet se činio većim nego ikada ranije. Ubrzan, bučan i bez milosti za drugačije od većine.

Moto je bio, gaziti preko mrtvih da bi se preživelo. Sva (otrovna) sredstva dozvoljena.

Jedva sam našao neki usrani posao u nekom skladištu u podrumu, toliko natrpanom da normalan čovek ne bi preživao unutra. Mislim da su me uzeli samo zato što sam mogao da se doslovno provučem do svakog memljivog ćoška. Naravno kada je shvaćeno u kakvim sam govnima i na poslu je počelo šikaniranje i otvoreni pritisci da se zauzme mesto u podeljenim taborima. Mene te njihove podvale nikada nisu interesovale, ali avaj, morao sam da se odredim. Naravno posle odabira jedni su malo popustili ali su oni drugi pojačali bar za trideset puta. Razmišljao sam i da dam otkaz.

Osećao sam se kao kepec koga teraju u cirkus ili nazad u pičku materinu.

Pa opet, trebalo mi je za hranu, istina sve manje jer sam već godinama gubio apetit. Sa druge strane, više od hrane trebao mi je krov nad glavom, krevet za san, ništa posebno, stao bih i kućicu za pse samo da znam da me tamo niko neće dirati.

Iz dana u dan sam se sve više gubio među ljudima, njihovim krupnim koracima ambicije, prenaglašenim lažnim ljubaznostima koje su se nadimale kao krava kada se najede mokre deteline. Davio sam se u njihovom grohotom smehu koji je gutao kamione, avione, nosače aviona… Bučno uvlačenje vazduha kroz maksimalno raširene nozdrve i njihove bale koje su se razvlačile po uglovima gljivicama tapaciranih usana mogli su me doslovno sahraniti.

Odvratno.

Kako se sada odnosite prema pitanju sa početka priče?

Sve ispričano do sada je istina i ide u prilog odgovoru da su sudbine predodređene, šta god nosilac iste imao da veruje u vezi sa. Ponajveći problem u takvoj konstelaciji je to što se ipak sama ne da razjasniti do kraja jer postoje prekretnice tih predodređenje čije mehanizme funkcionisanja još niko nije osvetlio sa dovoljno razuma i logike.

Elem, takva se jedna prekretnica i meni desila, za jedan vikend, subota i nedelja. Barem trideset puta gora nego što sam mogao da zamislim.

Niko nije radio jer je bio neki praznik. Prvo sam se u subotu, u vreme za posao, probudio na jastuku. Jedva sam preživeo, jedući mrvice koje sam tokom petka, namrvio po sebi večerajući pred san. Nisam uspeo da siđem sa kreveta. U nedelju sam se probudio i bio sam veličine te mrvice. Toliko sam se smanjio da mi je moja iznajmljena soba u podrumu bila kao kontinent. Trebalo mi je nešto srazmerno mojim dimenzijama. Na primer maketa grada ili naselja, pa čak i tamo bih bio neprimetan. Setio sam se da sam prošle nedelje čitao u novinama za ljude da postoji neke nova maketa, na toj i toj adresi i da je besplatno za pogledati je. Posle dužeg pešačenja, i već pomalo umoran, stigao sam nekako do ulaznih vrata sobe koja su bila odmah pored kreveta i kroz malu pukotinu između praga i ragastova, kao vaška sam izašao na hodnik.

Pored mene se pojavila jedna buva koja je u tri skoka već bila na stepenicama prema ulici.