Probudila sam se kao grana, otpala, odbačena, odrvenila. Probala sam da se dohvatim trupla. Sa ogromnom nadom sam gledala u lišće koje pada i pretvara se u novo drveće. Nada je nešto. Obmanjivala sam sebe.
Ležala sam na leđima. Svod nada mnom bio je ispisan drvenim sinapsama i anastomozama koje su izgledale tako izbrojivo i konačno naspram svih svetlećih tačaka tamnog beskraja. Impulsi i srž odavali su utisak kretanja nepomičnih stabala. Mlečni put je varao svojim prosvetljenjem. Zvuk lišća koje se zaglavilo pod mojim telom dozivao me je svesti. Otvarala sam oči ritmično, izdah otvorene, udah zatvorene. Zlo se nadvilo nad moj dah i ne da mu da nestane. Stoje mi pred ukočenim izdahom velike oči, ali bez rogova, i gledaju. Ptice kojima para izlazi iz kljuna kruže oko Zla. Jedino što me sada može spasiti je… nešto?
Čekajući godove na starom drvetu, čamim.
Vreme spasava ali usamljenost ubija.
Ležim sama tolike godove i niko me ne nalazi. Nikome se ne nalazim na putu. U moru stabala grane prolaze kao vreme, neprimećene. Vreme je nešto.
Ustajem u sred noći, u jesenji čas, i odlazim iz šume. Napuštam teritoriju balvana.
Odlazim na most.
Nije istina da onaj na mostu više vidi nego onaj pod mostom, vidi samo gore.
Pojavljujem se u prostoru između mosta i reke. Niti vegetiram niti trulim. Niti sam u životu, niti sam u smrti.
Kazu da ruzne stvari ne mogu da se napisu na lep nacin. Ovo nisu ni ruzne stvari, trenutno nemam gde da ih svrstam ali sam sigurna da su lepo napisane.
Zavisi kako ko posmatra. Gore je ako stoji na mostu i gleda prema dole? Više je suicidno, jer ne gleda sigurno prema gore. :)
Gore kao lošije, igra reči, namerno.
Suicidno podrazumeva da tresneš sa mosta o nešto i nestaneš ali šta ako si uvek tu negde, između mosta i vode?
Pa ako si uvijek između mosta i vode, znači lelujaš. Opet je gore biti na mostu. Ne mora nužno biti suicidna intencija. Ali sami pogled ka dnu je jako loš. A između mosta i vode je klasično lelujanje koje može da dovede tu osobu do neke granice, gdje dalje više ne može.
Uh, taj međuprostor, nigdina, to je užas.
Pa da to ti i govorim. Ni tamo ni vamo. Najgora moguća opcija. Pravi nihilizam!
Limbo.
Да, тај међупростор је заиста ужас, али из нигдине се мора изаћи у нешто…када сазри време сазреће и правац, само не спуштај поглед…
Samo se jedno mora…